Sivi dragulj

Poglavlje 19

Sjedim za svojim stolom i posmatram karton od Devona napravljen za vrijeme njegove transplantacije.

U jednoj ruci mi je olovka, kojom bilježim sve što me zanima ili mi je neobično a u drugoj sendvič. Sjedim već nekoliko sati pokušavajući da budem mirna. Devon se još uvijek nije probudio, Jace i Majls svraćaju u moju kancelariju češće nego inače a i detektiv je dolazio da ga vidi.

Začujem otvaranje vrata i podignem glavu očekujući da mi Tea kaže kako je Devonu najednom lošije i da umire, međutim to je samo Jace.
"Detektiv se vratio."

Ostavim sendvič sa strane, brzo ustanem pokušavajući da stignem do Devona prije njega. Taj detektiv zaista ne odustaje.

Kako prilazim uglu Tea me čeka i odmah pojuri prema meni.
"Ušao je kod njega,"
"Proklet da je," kažem tiho i pojurim prema Devonovoj sobi, gledajući detektiva kako se mota oko moga pacijenta.

"Ovo je zatvorena prostorija kojoj Vi nemate pristup," kažem oštro i shvatim da je to moj Talia glas. Hladan, bezosjećajan.
"Morao sam da se uvjerim da me ne lažete," on odgovori jednostavno sležući ramenima.
"Ovaj pacijent prima imunosupresivnu terapiju i samo odobreno osoblje može kod njega."
"A oni su to osoblje?" On pokaže na Devonove čuvare u uglu i ja klimnem glavom.
"Između ostaloga. Moraću Vas zamoliti da izađete ili ću Vas ja izbaciti." Ponovim mu oštro i pogledam detektiva u oči.
"Vi? Vi ne bi mogli ni da mi priđete, doktorice." Vidim mu tračak osmijeha na ustima i ja se nasmijem.
"Hoćete da provjerimo, detektive? Volim kad me ljudi podcjenjuju."
Moj glas poprimi nježniju notu skoro maznu. Sama sebe iznenađujem sa ovakvim promjenama.
"Ja se ne bih igrao sa njom," začujem taj glas i brzo pogledam prema krevetu na kojem sada leži budan Devon.
"Budan si!" Kažem budalasto široko se osmjehujući, potpuno zaboravljajući da je detektiv tu.
"Vi ste prema svim pacijentima tako požrtvovni?" Začujem detektiva i ponovo ga pogledam, skenirajući ga od glave do pete. Zašto imam osjećaj da će Jace da odgovori na ovo pitanje?
"Ne bih joj postavljao to pitanje, detektive, zna malo da pogodi živac."
Nasmijem se na njegove riječi iskreno zadovoljna i ponovo pogledam Devona, koji leži na krevetu posmatrajući me zbunjeno.
"Morate da izađete, pacijent mora da se odmara, a i moram da mu pregledam ranu."

Ponovo uzmem sve što mi treba za previjanje rane i pogledam u detektiva koji još uvijek stoji u sobi.
"Izlazite, odmah." Kažem mu oštro i on podigne obrve na moj ton. Stvarno mi je dosta njegovog nadmenog stava.
"Biću odmah ispred." Kaže i konačno izađe ostavljajući me sa Jaceom.
"Pazi na njega." Kažem Jaceu dok prilazim Devonu i vidim uglom oka kako klima glavom, prije nego što izađe iz sobe.
"Budem ranjen i ti odmah preuzmeš moje čuvare?" Začujem Devona i ne mogu a da se ne nasmijem, ali sva sreća on me ne vidi od maske.
"Kako je uspavana ljepotica?" Kažem mu dok odljepljujem flaster.
"Sup..oj to boli!"
"Ne boli te rana, nego se žališ na flaster? Bebo," kažem mu malo oštrije i povučem flaster u jednom potezu, gledajući ga kako se mršti.
"Čini mi se da si ljuta." On kaže jednostavno i ja odmahnem glavom.
"Samo na tvoje budalasto ponašanje."
"Moje ponašanje?" On upita i ja mu pregledam ranu, ona na boku je već spremna za skidanje konaca.
"Neopreznost," kažem mu dok previjam ranu i podignem pogled kad osjetim da me posmatra.
"Neko me je omeo. Uostalom ovo nije ništa strašno." Pokuša da slegne ramenima, ali vidim da ga rana boli i ja se odmaknem da ga pogledam.
"Nisi se budio devet dana i tebi to nije strašno. Ako tako planiraš da nastaviš, meni nemoj dolaziti da ti vidam rane."
Namjerno mu zalijepim flaster više nego što treba i okrenem se da odem bez riječi.

Devon pokuša nešto da kaže, vidim to po načinu na koji pokusava da se pomjeri u krevetu, ali ja samo izađem i ostavim ga.

"Ako namjeravate da ga intervjuišete, uradite to dok još nije pobjegao iz bolnice," kažem detektivu i on me pogleda iznenađeno.
"Pobjegao?"
"Zar mislite da će neko kao on ostati da leži u krevetu sada kada se probudio?" Detektivov pogled je fiksiran na Devona koji sada nešto priča, ali ja ne namjeravam da ga slušam.
"Znači sada smijem da uđem u sobu?" On me upita i ja ponovo odmahnem glavom.
"On je imunokompromitovani pacijent. U ovako slabom stanju nije sposoban da izlazi i komunicira sa ljudima koji dolaze iz svijeta, ali mislim da njega to baš i ne zanima."
"Onda doktorka, mogu da uđem?"
"Barem uzmite odijelo i potrebnu opremu," kažem jednostavno još uvijek stojeći ispred sobe i gledajući u njega.
Devonov pogled počiva na mom i ja ne namjeravam da pobjegnem odavde samo zato što on misli da je u redu da se ponaša kao budala.
"Pa šta misliš?" Začujem Jacea iza sebe i nasmijem se njegovom prikradanju.
"O čemu? Činjenici da je budan manje od sata i već se ponaša neodgovorno, ili tome što ću uživati da gledam kako ga detektiv muči?"
"Prvo. Dozvolila si detektivu da ga ispituje?" Pogledam Jacea kada osjetim njegovu promjenu tona i namrštim se.
"Da, zašto?"
"Detektiv će otići praznog notesa. On nikada ne dijeli informacije sa policijom."
"A zar misliš da bi neko pametan i podijelio? Da sam ja otišla u policiju i tužila Valeriana. Mi imamo previše toga da izgubimo ako odemo u policiju."
"Njegov posao je legalan potpuno." On mi kaže oštro i ja se nasmijem.
"Nije li to ono što svi kažemo?" Upitam ga dok mu prolazim rukom duž revera od sakoa.
"A sada uđi tamo, i budi pored svog šefa."
Vidim ga kako se mršti na moje ponašanje, ali se pravim da ne primjećujem. Sada kada je Devon budam mogu slobodno da odem kući. Izgubila sam želju da ga gledam. Zaslužujem odmor.