Sivi dragulj

Poglavlje 10

Znam da nisam više u Devonovom stanu. Osjećam to po bolu u vratu jer nikako ne bih mogla da dobijem takve bolove od spavanja. Ovakve bolove dobijem od spavanja u automobilu.

Promeškoljim se u sjedištu i uzdahnem prije nego što otvorim oči i susretnem se sa svijetlim očima gospodina Warda kako me posmatraju. Posmatraju. Čekaj šta?

Panično se okrenem oko sebe i shvatim da mi nismo u automobilu, već avionu.

"Gdje sam to ja?" Kažem ljutito krsteći ruke na grudima. Na sekundu mi pogled padne na ono šta nosim, a to je i dalje njegova košulja, koja sada otkriva pola dojke. Pogledam ga ljutito spremna da ga izudaram kada se on najednom nasmije.
"Nešto je smiješno, gospidine Ward? Možda ja?" Kažem otrovno dok ga i dalje gledam.
"Ah, nikako," on kaže, krsteći ruke ispred sebe, "samo me zabavlja Vaše ponašanje."
"Drago mi je da sam Vam zabavna, čak i kada sam OTETA!" Povičem pokušavajući da ga dohvatim rukama, ali se on odmakne od mene. Ljutito izdahnem i pogledam prema prozoru. Mala zavjesa pokriva prozor, te i ono malo što bih znala mi je oduzeto.

Obgrlim se rukama duboko dišući te se ponovo okrenem ka njemu.
"Gdje idemo?" Upitam skoro pa mirno, ali još ljutnja ključa u meni.
"U Brazil," on odgovori mirno, posmatrajući me, gledajući moje golo tijelo.
"Brazil?!" Uzviknem nanovo ljuta, "moji prijatelji će se brinuti. Moj čuvar me čeka!" Udahnem duboko, pokušavajući da suzbijem nagon da ubijem gospodina Warda, ali on samo odmahne glavom.
"Pogledajte svoj telefon," on kaže pokazujući na sjedište pored mene.
Pogledam pored sebe i tu stoji moj telefon, sat i torbica. Torbica koju sam ostavila kod Dejva.
Otključam telefon ulazeći u poruke:

"Ostacću sa gospodinom Wardom, slobodan si ostatak dana, kao i sljedeći dan. Biću u redu Dejv."

"Molim?!" Pogledam gospodina Warda ljutito dok se on smijao sa nekim čovjekom u sljedećem redu.
"Mislio sam to, ili idi kući Dejv. To je ipak prevagnulo." Drugi čovjek se nasmije i podigne čašu u mom pravcu.
"Vi mislite da je ovo u redu?! Smiješno?! Zabavno?!" Povičem, stvarno na ivici bijesa, "vi ste mene oteli! Vi niste normalni!"

Njihov smijeh naglo zamre i ja okrenem glavu ne želeći da ih gledam. Čujem kako se neko kreće u sjedištu da bih sekundu kasnije osjetila nečiji dodir na laktu. Trznem se od bola, jer tu su mi masnice od Valeriana, ali se ne okrenem. Prkosno buljim u prozor prekriven roletnom.
"Vivian," čujem Devona kako počinje i odbijam da ga pogledam.
"Šta predstavlja 0304?"
Okrenem se tako brzo u sjedištu da kaiš koji ga čuva od mene mi izbije sav vazduh.
"To svakako nije Vaša stvar!" Povičem ljuto i pođem da ga gurnem.
On uhvati moju ruku držeći je sve čvršće i čvršće. Ne pokazujem koliko me boli njegov stisak, ali se on unese meni u lice.
"Nikada da nisi podigla ruku na mene," kaže toliko tiho i ljutito da sva krv uz glave mi se slije u stopala. Šta se to sa njim dešava?

Pusti mi ruku i ja se okrenem od njega ljutnja mi izlazeći na uši.
"Mislio sam da bi ti godilo da se malo odmoriš," on kaže hladno i ja ga pogledam, njegov hladni pogled počivajući na meni, "posebno nakon svega što ti se desilo u predhodnih nekoliko dana."
"Meni ne treba odmor, meni treba moj dom," ja mu kažem oštro, "treba da me vratiš kući. Odmah."
"To nije moguće. Odmor će ti prijati, vjeruj mi."

Ne odgovorim mu ništa, samo pogledam iza njega, susrećući se sa njegovim čuvarima. Takođe vidim onoga što se smijao sa Devonom kao i Jacea.

Ponovo vratim pogled na Devona, ali on nešto kuca na telefon i ja spustim pogled na svoje cipele. Imam cipele, i njegovu košulju. I ništa više. Nemam ni čist veš, ni naočale, ni punjač. Gospodin Ward će me koštati života.

                                   ****

Nemam pojma koliko je sati kada sletimo, jer meni se čini kao da su prošle godine, posebno uz nekoliko čaša votke koje sam uzela od posebno predusretljive stjuardese.