Sivi dragulj

Poglavlje 11

Gospodin je, naravno, imao najbolju sobu, što je meni preostalo da tražim najdalju sobu. Mislim sobu najudaljenjju od njegove. Ne želim da mi padne na pamet nešto ludo, a to nešto ludo se nalazi soba do moje.

Zato sada ležim na krevetu i gledam prema šumi koja se pruža u dubinu ostrva a ne prema moru. Znam da je vremenska zona drugačija, ali ne osjećam umor, nikakvu želju za uništavanjem gospodinove imovine zato samo ležim i posmatram kako ptice lete.

Nasmijem se tiho kada vidim mamu pticu da pomaže svom djetetu i zatvorim oči. Mama. Dugo je nisam zvala, a još duže išla u posjetu. Kada se vratim idem odmah da vidim kako joj je u novoj kući. Tetka sada živi sa njom, tako da im nikada nije dosadno.

Začujem kucanje na vratima.

Brzo ustanem sa kreveta, prilazeći duplim vratima kada na njima zateknem Gabrielu.
"Mogu li da uđem?" Ona me upita tiho, ali vidim da je nervozna.
"Naravno, ovo je ipak Vaša kuća," pomaknem se sa vrata i ona uđe ogledajući se oko sebe. Odjeća koju sam kupila je već uredno poslagana u ormar te se na stolu vidi samo nekoliko pakovanja parfema i svijeća. Obožavam svijeće. To je nešto što smo sestra i ja uvijek jurile kao mlade.

"Imam osjecaj da bih trebala da ti se izvinim," ona počne i ja je iznenađeno pogledam.
"Izvinite? Zašto?" Pitam je iskreno zbunjena ali ona samo odmahne glavom.
"Ono što je moj sin uradio nije u redu i želim da to znaš. Razgovarala sam sa njim i kada god budeš željela da ideš kući samo mi reci. Čuvari slušaju svaku moju riječ iako ih Devon plaća."

Nasmijem se na njen govor i sjednem na krevet.
"Dođite sjedite pored mene," potapšem mjesto na krevetu i ona se kratko nasmije.
"Predpostavljam da znate da nezgoda nije načinila moj vrat modrim," ja počnem i ona klimne glavom.
"I u pravu ste. Ovo je nacinila osoba, koja je prvo htjela da me ubije, ali ga je moja ljepota, kako on kaže, zaustavila u tome. Zato živa prenosim poruku Vašem sinu."
Ona stavi ruku na usta, drugom pokušavajući da me uhvati za moje ruke, ali ja sa njima već stišćem čaršaf.
"Ali nije stvar u tome. Već to je bio moj izbor. Moj izbor da odem kod tog čovjeka. Da buden sama sa njim u sobi, bila sam svjesna svakog ruzika, i samo hoću da Vam kažem ni Vi, ni Devon nemate razloga da se osjećate krivim."

Potapšem je po ramenu i ona kratko klimne glavom, ali vidim kako joj se suze sijaju u očima.
"Drago dijete, to nije samo tvoja krivica i nikada neće biti. Možda moj sin nekako i jeste odgovoran, možda jesi i ti, ali je svakako najodgovornjji muškarac koji ti je to načinio." Ona me zagrli i ja joj iznenađeno uzvratim zagrljaj, gledajući negdje iza nje. Primjetim da su vrata malo otvorena i na njima neku crnu priliku.

Trznem se iznenađeno i ona me pusti, ali kada ponovo pogledam prema vratima tamo nema nikoga.
"Jesi li u redu?" Ona me upita.
"Da, samo mi se učinilo da sam nekoga vidjela," vratim pogled na nju i nasmijem se, "sve je u redu."
"U redu onda. Da te obavjestim ručak će biti za dva sata. Ima li nešto posebno što bi željela da jedeš?"
Ona ustane držeći me za ruku, i ja odmahnem glavom.
"Ne sve je u redu. Hvala Vam," ona klimne još jednom, ostavljajući me samu.

Uzdahnem i ustanem, neki nemir nastanjen u meni, te odlučim da malo prošetam po ostrvu. Obučem šorc i tanku majicu te obujem patike, uzmem telefon i krenem izvan sobe.

U kuhinji uzmem flašicu vode ali me zaustavi glasić iza šanka.
"Idete negdje?"
Zatvorim oči, pokušavajući da smirim ljutnju koja još uvijek kuva u meni prema Devonu i nasmijem se.
"U šetnju," odgovorim, usiljeno se smijući.
"Ovim šumama ne bi trebali hodati sami." On odgovori i ja klimnem glavom.
"Rizikovaću."
"Ali nema potrebe, ja ću ti praviti društvo," on odgovori ustajući sa stolice.
"Svakako nepotrebno, uostalom hoću da budem sama," kažem mu oštro.
"Možeš biti sami u spa centru na donjem spratu, ali ti ideš u šetnju."