II

343 37 29
                                    

''Hmm...'', gledam u Troyja dok prevrće papire i pokušava da se snađe u gomili. ''Trebala bi da potpišeš ovde.'', pokaže mi prstom na prazno mesto i baš kad krene da vadi hemijsku olovku, cela skupina papira mu ispadne iz ruke i padne na zemlju.

Ja se malo zakikoćem, dok on razočarano gleda u pod i tonu papira koji su na hladnom betonu. Osetim se malo neprijatno i tek tad shvatim koliko je ova situacija zapravo glupa.

Refleksi mi konačno prorade i ja brzo kleknem dole i počnem da sakupljam sve moguće papire koji su na zemlji kako bih mu pomogla bar malo.

''Hej! Pa ne moraš da mi pomažeš, ja sam kriv, pusti to.'', Troy se sagne pored mene i sa poteškoćom skloni veliku torbu sa strane i skine je sa ramena. Ne poslušam ga, već zajedno počnemo da sakupljamo papire.

I sama shvatim koliko glupo se ponašam. Malopre sam se tako postidela, a sad mi je došlo iz vedra neba da mu tek tako pomognem. Ponekad ne razumem samu sebe, ali je to ipak deo mene. Moram voleti samu sebe, onakvu kakva jesam.

Za par trenutaka, Troy i ja sakupimo sve što je bilo na zemlji i ja svoj deo papira koji sam pokupila dam njemu sa tako stidljivim smeškom. Mrzim sebe zbog toga. Živim za dan kada neću biti stidljiva i konačno moći da pričam otvoreno o svemu. I to sa momcima. Zavidim drugaricama na tome i njihovoj otvorenosti.

''Hvala ti, Dorothy.'', na njegove reči se još više uspaničim i doslovno mu otmem onu hemijsku olovku iz ruke kako bih skrenula pažnju sa sebe i stala potpisati.

Uzmem račune za struju i vodu, sa napomenom da će tata doći i platiti račun za telefon. On klimne glavom na moje reči sa smeškom i stavi torbu na rame.

''Vidimo se uskoro.'', Troy mi namigne i krene u nazad silazeći niz stepenice.

''Umm... Da, da, vidimo se.'', klimnem glavom isto tako nespretno i brzo zatvorim vrata iza sebe čim uđem u kuću. Navalim se na njih nervozno prolazeći kroz kosu prstima. Zakačim par pramenova i počupam se, ispuštajući nekakav nedefinisani i čudni zvuk.

Kako sam samo smešna i smotana! Zašto ne umem da se snalazim u ovim situacijama? Nisam valjda jedina ovako sramežljiva? Recite mi da nisam!

Sećam se još u drugom razredu, dopadala sam se jednom dečku koji je sedeo u redu pored mene. Meni se on uopšte nije sviđao. Bio je pomalo debeljuškast i stalno umrljan od čokolade. Imao je riđu kosu i stalno je gledao u mom smeru.

Tog proleća smo išli na ekskurziju. Tražio je dopuštenje od učiteljice da sedi sa mnom u autobusu. Ona se složila, ali ja nisam. Od sveg tog nekog straha i nervoze, ja, Dorothy Johnson, počela sam da plačem. Plakala sam tako jako da mi se celo odeljenje smejalo. Mali debeljuca me posle toga više nije ni pogledao.

Stvarno Dorothy? Šta ti je bilo tog dana pa si morala tako da ispadneš glupa? Zar bi te mali i nevini dečak kao što je Lucas, možda silovao?

Sa saznanjem da je pojeo za ceo svoj život možda tonu čokolade i izlizao na hiljade omota i folija tako spretno kao da je to radio godinama, kako da mislim da je nevin? Možda i nije tako kao što svi misle.

Okej, glupa sam. Užasno sam glupa. I sad sam vam to i dokazala. Mrzim što u nekim situacijama ne mogu da se kontrolišem i da pazim na svoje reči. Ali to je to. To je niko drugi do Dorothy Stidljiva Johnson. Da, glavom i bradom.

Krenula sam hodnikom, pre nego što sam prvo uradila vežbe disanja i usporila svoja prsa koja su išla gore - dole kao na federima, a zatim se uputila ka kuhinji.

Zaustavila me zvonjava fiksnog telefona. Okrenula sam se na trenutak kako bih podigla slušalicu i mogla da čujem iza linije dve moje najbolje prijateljice. Gabriellu i Christinu. ''Hej Dora!'', vikale su obe u isto vreme u slušalicu, tako da sam morala da je pomerim od uha na par centimetra.

POSTMAN IN FRONT OF MY DOORWhere stories live. Discover now