III

255 32 6
                                    

''Ma... Gabi i Christina me nešto zezaju.'', kažem prvu laž koja mi padne na pamet i poželim da samu sebe ošamarim. Stvarno Dorothy? Zar nisi mogla nešto bolje da smisliš?

Izgleda da je ovo upalilo, jer je baka samo klimnula glavom i sa uzdahom se vratila svom poslu i nastavila da pere suđe. Ja na brzinu pojedem i onaj ostatak palačinke u tanjiru. Izgleda da sam od nervoze i nekog čudnog osećaja u stomaku zaboravila da uživam u ukusu palačinki.

Čim završim sa doručkom uzmem pismo sa stola i otrčim u sobu. Legnem na krevet na stomak i ponovo se zagledam u parče papira. Zar ja imam tajnog obožavatelja?

Sve vreme sam imala neki nepoznati osećaj zaljubljenosti, poverovala sam tom nekom dečku i nastavila da buljim u ona čitka i iskošena slova u desnu stranu. Približim papir blizu svom nosu i pokušam da ga omirišem. Za neko čudo, pod nosem osetim neki muški parfem i moje oči se jako rašire.

Ako sam žrtva skrivene kamere mislim da ću poludeti, jer ovo sigurno nije dobra šala.

Ma koliko god ja ubeđivala sebe da je ovo suviše dobro da bi bilo istitnito, osećaj je tako dobar. Kunem se da ću da ubijem tog nekog ukoliko se šali sa mnom. Da, suviše dobro da bi bilo istinito. Zar je u mene, Dorothy Stidljivu Johnson, neko zaljubljen? To je nemoguće! Prvi i poslednji dečak koji je bio zaljubljen u mene bio je Lucas, debeljuca koji jede čokolade.

Najbolje rešenje za sad jeste da čekam. Ako se nekome zaista sviđam on će nastaviti da mi šalje pisma, zar ne? Jedino ako su Christina i Gabriella odlučile da se malo našale sa mnom, onda mi tu nema pomoći. Zaista bih volela da je ovo istina. Da se nekome zaista dopada moj osmeh, koji je daleko od savršenog. I moja gusta kosa koja kad se očešlja podseća na neku pudlicu. Da se njemu zaista dopadaju moji crveni obrazi i sve moje mane. Sve ono što ja na sebi mrzim.

Hmm... Izgleda da se u meni probudila ona Dorothy Romantična Johnson. Mrzim i nju!

***

''Da, znam. Sutra u pola deset.''

''Gde?''

''Ispred kuće.''

''I ne...''

''Dobro Christina! Neću zakasniti. Ćao!'', spustim slušalicu na vreme pre nego li ona počne da prigovara još nešto i duboko izdahnem. Ta devojka stvarno zna da nervira. Par puta sam zakasnila i od tada me stalno kritikuje kad je vreme u pitanju.

Ako ćemo iskreno, celog dana me drži onaj osećaj zaljubljenosti u nekog dečka koji možda ni ne postoji. Dečko koji se potpisivao kao Tvoj me nije ostavio ravnodušnom. Pala sam na dupe od njegovog pisma. Oprostite na odabiru reči, ali je jednostavno tako kada neko utiče na mene.

Celog dana nisam uspela da izbacim iz glave tog anonimusa. Ne mogu reći da mi taj osećaj ne prija, ali se jednostavno plašim da ću otkriti na kraju da se neko šalio sa mnom. Baš zbog toga ne smem da poverujem tom parčetu papira. Dok sam već jednim, malo većim delom sebe, već poverovala.

Eh, jadne li Dore...

''Otišla sam, budi dobra prema bratu.''

''Misliš, da on bude dobar prema meni?'', upitam ironično gledajući u baku koja oblači stari smeđi kaput na sebe i izlazi iz kuće, pretpostavljam u kupovinu.

''Znaš na šta sam mislila.''

Kada se uverim da je baka otišla i ostavila kuću na milost i nemilost, odnosno u ruke mog brata i mene, zavalim se na krevet i počnem vrteti sve jedne te iste programe na televiziji. Čega sve nema! Od španskih, turskih serija, kvizova, top modela... Ipak, nema ničeg pametnog.

POSTMAN IN FRONT OF MY DOORWhere stories live. Discover now