Prolog

7K 180 11
                                    

STEFAN

"Stefane, večeras idemo po robu, šef kaže da je u pitanju velika pošiljka." 

U skladište je ušao jedan od muškaraca koje sam mrzeo, ali zarad višeg cilja bio sam primoran na to da radim sa njim; makar dok ne nađem način da se približim Sokolu. Taj čovek je imao svu moć, ali je pažljivo birao sa kime radi. Nisam znao koliko je tačno da ga Uroš poznaje, ali glasine su kružile u pouzdanim izvorima.

"U redu, okupiću ljude." 

"Bolje bi ti bilo da ne budu nesposobni kao prošli put." -Umišljeni gad mi se podsmehnuo pre nego što je otišao.

Stegnuo sam pesnicu želeći da mu izbijem zube, ali sam se ipak suzdržao. Doći će i moje vreme, a nakon toga ću biti inovativan što se njega tiče. Zaista ne znam zašto bi neko malouman kao on, bio potreban jednom od najjačih ljudi na Balkanu.

Otkucao sam broj telefona jednog od retkih ljudi kome sam verovao, nas dvojica već par godina radimo zajedno i znam da me nikada ne bi izdao jer mi duguje život. Ušao sam u automobil i krenuo ka svome stanu treba da se odmorim za večeras.

"Vujadine, znaš šta treba da radiš." 

"Stefane, bojim se da moramo da razgovaramo. Krenuo sam ka tebi." -Rekao je, a nakon toga se veza prekinula.

Ovaj poziv me zainteresovao, ali znao sam da su telefoni nužno zlo sa kojim moramo biti oprezni. U poslednje vreme dosta mojih poznanika je ili poginulo ili je završilo na doživotnoj robiji, a ja neću biti jedan od njih.

 Ušao sam u stan i odmah sam otišao do šanka u potrazi za alkoholom, dopunim čašu viskijem i ispijem tamnu tečnost uživajući u gorkom ukusu. Upravo ovo piće mi je dopuštalo da na kratko pobegnem od svoje realnosti i uživao sam u svakom trenutku.

"Stefane, jesi li sam?" -Ugledao sam Vujadina koji je bio rastrešen, a to nije bilo ni malo nalik na njega.

"Naravno da sam sam, šta ti je?"

"Mislim da imamo problem i to veliki."

"Pričaj."

"Ne znam kako bih trebao ovo da ti kažem, ali… Tara je trudna." -Ispalio je i ja sam ga samo nemo gledao.

"Kako misliš trudna?!" -Viknem kada shvatim šta priča.

"Znaš da dobijam dnevni izveštaj o njenom kretanju, danas je treći put išla kod ginekologa i izašla je uplakana. Želeo sam da vidim o čemu se radi i otišao sam da popričam sa doktorom. Deda je bio tvrd orah, ali posle kraćeg ubeđivanja je progovorio."

Ovo nije trebalo da se desi, ovo definitivno nije smelo da se desi. Kako sam dođavola dozvolio da uništim jedinu svetlu tačku u svome životu?

Želeo sam da se poigram sa povučenom studentkinjom koja je izgledala izgubljeno u noćnom klubu. Devojka iz unutrašnjosti, patrijarhalno odgojena da veruje u brak, bila je moja opšta suprotnost. Ona je za mene bila samo jedna u nizu, a ja sam za nju postao jedini koga je videla. Bila je naivna devojka kojoj je glava bila u oblacima, prosečnog izgleda i nimalo nalik devojkama kakve sam voleo. Odgađao sam prekidanje naših viđanja, pravdajući svoje postupke time što ne želim nepotrebnu dramu u svome životu; ali vremenom sam izgubio u svojoj igri.

Previše sam se navikao na njeno prisustvo i naše razgovore da više ni jedna devojka zavidnih atributa nije mogla da mi skrene misli sa nje. Kada god bih boravio u društvu druge ispred sebe bih ugledao njeno uplakano lice. Ona mi je skretala misli sa tame podzemlja i pružala mi osećaj topline oko srca koju nikada nisam osetio. Svestan sam da zvučim poput papučara i da nikada ovo ne bih naglas izgovorio, ali ona mi je bila potrebna da održim razum.

Pogrešna za meneWhere stories live. Discover now