16.

3.1K 130 21
                                    

ANASTASIJA




Probudila me grmljavina koja je dopirala spolja i osećala sam neku nepoznatu težinu oko struka, a nije mi dugo trebalo da shvatim da je to muška ruka. Prigušeno svetlo mi je omogućilo pogled na Stefanovu uvek sređenu sobu, po kojoj su trenutno bile razbacane naše stvari. Pristetila sam se prethodnih par sati i zapitala se kako sam ovo sebi dopustila. Nikada nisam spavala pored njega, a sada sam napravila grešku.

Pogazila sam sopstvenu reč, jer naš dogovor nije uključivao ovo. Nije trebalo da zaspim jer je ovo sve komplikovalo. Nikada nisam uživala u milovanju nakon odnosa i mislila sam da ga prezirem, ali ovo je bilo neočekivano prijatno i morala sam izbaciti ove misli iz glave.

Pažljivo sam pomerila njegovu ruku, trudeći se da ga ne probudim, jer nisam bila spremna za razgovor koji će uslediti. Nas dvoje smo uveliko prešli postavljene granice, a jedno od nas je moralo preseći i povući liniju.

Stefanovo disanje je i dalje bilo duboko kada sam se nekako izvukla iz njegovog stiska, što me iskreno iznenadilo jer je on bio neki sa slabim snom. Mora da je bio zaista umoran, ali trenutno se nisam bunila.

Zagledala sam se u njegovo usnulo lice, ne mogavši da ne primenim kako je ovo bio prvi put da ga zaista vidim opuštenog. Njegovo lice nije bilo namršteno i to mi je omogućilo da vidim novu stranu njega.

Počela sam da sakljupam svoju odeću po njegovoj sobi, trudeći se da budem što tiša. Pronašla sam donji veš, ali haljina je praktično bila neupotrebljiva. Gledala sam u pocepaku tkaninu, ne verujući u ono što vidim. Iznervirano sam se uhvatila za koren nosa pokušavajući da shvatim šta bih sada trebala da uradim.

Odustanem od razmišljanja i krenem ka izlazu iz sobe, ali me nešto uhvati oko ručnog zgloba i instinktivno vrisnem.

"Gde misliš da si krenula u sred noći?" -Stefanov glas je bio još uvek hrapav od prethodnog spavanja. Okrenem se ka njemu i vidim kako još uvek leži na stomaku, gledajući me pospanim očima.

"Hoćeš li ti da mi srce stane?" -Prostrelim ga pogledom.

"Vrati se u krevet."

"Vreme je da krenem. Ovo nije bio deo dogovora." -Pokažem prstom na razmak između njas, a njegov pogled postane ozbiljan shvatajući na šta mislim.

"Jesi li sigurna da je to ono što želiš?" -Ugledala sam požudu u njegovim smaragdnim očima, a njegova ruka je i dalje bila oko mog zgloba.

Istini za volju, više nisam ni sama znala šta želim. Nisam htela bespotrebne probleme i komplikacije, a on je bio sve navedeno. Želela sam ga, a opet ne toliko dovoljno da bih pogazila svoje principe.

"Anastasija?" -Njegov pogled je i dalje bio na meni.

"Molim?" -Iznervirano sam uzvratila.

"Koji je tvoj odgovor?"

"Ne znam." -Zbunjeno sam izdahnula, po prvi put bivajući iskrena sa sobom.

"Ne moraš da ideš, vrati se u krevet i odspavaj. Ujutro idi gde god želiš, jedna noć neće mnogo toga promeniti ukoliko to ne želiš." -Konačno je pustio moj zglob, bezbrižno se okrenuvši na drugu stranu. Zbunjeno sam gledala u njegova leđa, jer ovo zaista nisam očekivala.

"Šta bi ovo trebalo da znači za nas?" -Pitala sam, ali me ovoga puta nije udostojio pogleda.

"Mislim da oboje shvatamo da su granice koje smo postavili nestale mnogo pre ovoga."

"Molim?"

"Znam da znaš na šta mislim."

"Ne Stefane, ne znam."

Pogrešna za meneKde žijí příběhy. Začni objevovat