2.

2.6K 140 7
                                    

ANASTASIJA


Na putu do Stefanovog stana uspela sam da pregledam dokumente koji su mi pristigli na mejl od ostalih klijenata, jer iako sam se trudila da nakon radnog vremena pobegnem od posla on mi je na neki način bio jedini beg od bolne stvarnosti. Moja oblast su brakorazvodne parnice, ali nekada moram da se bavim i krivičnim pravom. I dalje verujem u pravdu, ali neki ljudi su jednostavno bili iznad zakona i tome sam se morala prilagoditi.

Dimitriju sam stavila do znanja da me ne može koristiti kao svoju marionetu, ali postoje osobe koje sam upoznala zbog njega i koje su mnogo bolje od onih kakvim se predstavljaju. Najbolji primer su braća Kostić, na prvi pogled bezosećajni gadovi koji gaze sve ispred sebe da bi došli do cilja, ali ispod te maske kriju se osobe koje duboko brinu o svojim saradnicima.

Splet životnih okolnosti ih primorao na određeni način života, nateravši ih da se odreknu svojih prvobitnih snova. Stefana ne poznajem dovoljno dobro da bih mogla u potpunosti da ga pročitam, ali Nemanja je osoba koju jednostavno želite za prijatelja. Njih dvojica su opšte suprotnosti i nekada mislim da su jedina sličnost između njih te smaragdnozelene oči koje bi očarale svaku pripadnicu ženskog pola.

Prošla sam pored čuvara zgrade koji me pozdravio blagim klimanjem glave, a zatim sam liftom nastavila do poslednjeg sprata. Nisam stigla ni da pozvonim pre nego što su se vrata otvorila otkrivajući izdefinisano muško telo, a on se pomerio u stranu pustivši me unutra.

Voda mu se još uvek slivala niz kratku crnu kosu, ali pogled mi je privukao vlažni zavoj na njegovoj ruci. Polovina nadlaktice bila mu je zavijena u belu tkaninu i pri samom pogledu na nju pripala mi je muka, jer me podsetila na sve ono što sam preživela nakon ulazka Dimitrija u moj život.

"Raskomoti se u dnevnoj sobi, idem da se presvučem. Dokumenti su na stolu, treba da mi sastaviš ugovor za kupovinu. Ukoliko želiš nešto da popiješ, znaš gde šta stoji." 

Odlučim da ovoga puta ne prokomentarišem njegovo šefovanje, jer vidim koliko ga je prethodni dan izmorio. Nikada ne postavljam pitanja o njegovim poslovima, jednostavno ne želim da znam ili bolje rečeno želim da znam samo ono što je neophodno.

Poslušala sam ga i smestila se za trpezarijski sto, ali sam pre toga otišla do kuhinje i poslužila se flašicom vode. Gotovo pet godina radim za braću Kostić, a Stefan je manje gostoprimljiviji od njih dvojice. Prelazim pogledom preko dokumenata koje mi je ostavio, a on mi se ubrzo pridružuje.

"Stefane, ovo zemljište ima tri vlasnika i biće mi potrebno vreme da stupim u kontakt sa njima. Pretpostavljam da ponovo želiš da sve sama rešim?"

"Nadam se da bi mogla da požuriš, jer sam već ugovorio sa firmom izgradnju objekta. Već znaš da imaš moje punomoće, a ukoliko bude bilo ikakvih problema samo mi javi."

"Zar ti zaboravljaš da ja imam i druge klijente? Ne možeš mi samo dati dokumenta i reći da si u žurbi."

"Anastasija, znam da si najbolja u svom poslu, a uz to si i diskretna. Ne pitam za cenu, jer verujem da je ovo mnogo bitnije od neke tamo brakorazvodne parnice između bogatog dede i jedva punoletne sponzoruše."

Pobesnim u trenutku jer je on do sada trebao shvatiti da svoj posao nikada nisam tako olako shvatala. On iz nekog razloga prezire brak kao instituciju i veliku većinu žena gleda samo kao prolaznu zabavu, ali mene to ne interesuje. Do sada je već trebao shvatiti da biram one slučajeve u kojima je ženama potreban izlaz iz toksičnih veza, a ne one u kojima bi mi jedini motiv bila zarada.

"Vidi Stefane, do sada si trebao naučiti da ja ni jedan svoj slučaj ne uzimam olako. Ili ćeš mi dati vreme da ovo rešim ili traži drugog advokata. Znam za tvoj uticaj i isto tako znam da ti ne biraš sredstva da bi došao do cilja, ali zaboravljaš da te se ja ne plašim. Mene tvoja pozicija ne interesuje, jer ne zaboravi ko me je uvukao u sve ovo." 

Pogrešna za meneWhere stories live. Discover now