6.

2.1K 129 13
                                    


ANASTASIJA



Nisam planirala da poslednji dan ovog odmora provedem rešavajući Stefanove probleme, ali upravo ću to morati da radim. Nakon njegovog jučerašnjeg ponašanja planirala sam da ga ignorišem, ali shvatila sam koliko bi to bilo nezrelo ponašanje. On mi je klijent i koliko god ga trenutno prezirala želela sam zarad sebe progutam svoj ponos i rešim ovu situaciju što je brže moguće. Imali smo problema sa jednim od vlasnika zemljišta, a ja sam se potrudila da nađem najbolje rešenje po nas.

Želela sam da ovo što pre rešim mirnim putem, jer znam da moj klijent nije ni blizu racionalan poput mene. Stefan zahteva i uzima ono što želi, ne obraćajući pažnju na to koga će u svom putu uništiti. Nisam sigurna šta je potrebno da bi osoba postala toliko hladna i distancirana poput njega, ali znam da ne želim to ikada da saznam.

Uradićemo ovo na moj način jer u suprotnom ću neku propalicu nositi na duši, a to je poslednje što želim. Svesna sam čime se on bavi, ali kao što ljudi kažu daleko od očiju-daleko od srca.  Ne mešam se u to, jer jedinog i poslednjeg puta kada sam to učinila, izgubila sam deo duše. Htela sam da budem ruka pravde, a sama smrt mi se tog dana osmehnula u lice.

"Ivane, spremna sam i možemo da krenemo." -Obratila sam se jednom od svojih telohranitelja zatvorivši vrata hotelske sobe.

"U redu, gospodin Kostić nas već očekuje. Trebalo je da krenemo pre petnaest minuta." -Neodobravjući me pogledao i u njegovom pogledu sam ugledala tamu. On je tek od skora u mojoj blizini, ali Stefan mu u potpunosti veruje.

Duboko udahnem trudeći se da sve brige i strahove ostavim upravo ovde, jer nikome nisam smela dopustiti da vidi moju ranjivu stranu. Onu koja je povremeno nestajala od očiju svih, utapajući se u sopstvenoj tuzi i nije izlazila do trenutka u kome bi na licu imala očaravajući osmeh koji bi prevario i najiskusnije.

Nekada sam se plašila tame koja vlada na ulicama, ali sada sam samo osećala prazninu koja me učinila nezainteresovanom. Saznala sam mnogo toga, a ipak svesna sam da to nije ni delić celokupne slike. Jedna od najvećih misterija oduvek su mi bila braća Kostić, pogotovo Stefan koji me u poslednje vreme naročito zainteresovao i nisam znala iz kog razloga se to desilo.

Nakon što se smestim na automobilsko sedište osetim vibriranje telefona, ali nakon što ugledam Markovo ime na ekranu jednostavno ga utišam i odgurnem od sebe. Nekada mi je ovakva pažnja od strane muškarca izuzetno prijala, ali se sada osećam kao da me guši. Svesna sam da on ima dobre namere, ali je prevazišao granice koje smo zajedno postavili i moraću da prekinem ovo između nas. Koliko god mi prijalo njegovo povremeno društvo, ne želim da ga zavlačim jer vidim da su se njegovi planovi promenili, a on zaslužuje onu koja mu to može pružiti.

Vožnja do restorana u kome treba da imamo sastanak je bila relativno kratka, a pre nego što sam i uspela da vratim dokumenta u torbu, čovek iz obezbeđanja mi je otvorio vrata i ugledala sam namrštenog Stefana ispred sebe. Danas mi se činio pogotovo teškim za boravak u njegovoj blizini, ali nisam ni ja bila mnogo bolja.

"Zašto mi se činiš iznerviranom?" -Podigao je obrvu i ponovo me izbacio iz takta.

"Onda je to obostrano"

Gotovo sam sigurna da sam se do sada trebala navići na njegove konstatasije do sada, a ne znam ni zašto sam očekivala pozdrav od njega.

"Nemam vremena za prepirke sa tobom, hajde da završimo sa ovim i krenemo svojim putevima."

Samouvereno sam koračala ispred njega ka ulazu, jer nisam želela da mu ponovo pružim to zadovoljstvo da shvati koliko mu je malo potrebno da mi poremeti razum. Privukli smo radoznale poglede, jer istini za volju izgledali smo usklađeno. Moja duga bela haljina bila je opšta suprotnost tami njegovog odela, a ipak ta njegova košulja bila je iste nijanse kao tkanina koju sam i sama nosila.

Pogrešna za meneOù les histoires vivent. Découvrez maintenant