"Kada napuniš deset godina nazivaju te čudom.
Kada napuniš petnaest godina nazivaju te genijem.
A kada napuniš dvadeset godina ,onda si samo običan čovjek."
-Japanska izreka
Oduvijek sam voljela promatrati oblake .Oni tako bezbrižno plove prema svome odredištu ,prateći sunčeve zrake i plave kapljice kiše .Kada bi oblaci mogli govoriti, mislim da bi pitali kako mi ljudi uspijemo ostvariti snove u neredu koji smo sami stvorili?
Zašto i mi poput najveće oluje srljamo?
Zbog burne prošlosti koja je iza nas?Ili možda čak zbog budućnosti koja ne izgleda u ovome trenutku kao naše utočište.
Bilo to u prošlosti,ili sad,svi mi ipak nosimo svoj teret koji nas polako povlači u tamne ponore mora.
Teret riječi koje smo izgovorili,i koje nikada nećemo moći povući.
Teret naših djela,za koja nemamo opravdanja.
Ili jednostavno teret naših snova,koje ne uspijevamo ostvariti.No opet,od kakve su nam koristi ti snovi ako samo radimo?Ima puno više toga u životu od knjige,a to mnogi ne razumiju.Nisam genije ,iako imam petnaest godina,no ipak mislim da većina ljudi ne shvaća koliko je njihov život važan.Da,uvijek će biti mržnje,uvijek će biti tuge ,ali bez njih zapravo nitko ne može postići istinsku sreću.
Tu tugu i mržnju trebamo pretvoriti u snagu i iskoristiti tu snagu da krenemo naprijed.U životu čovjek sretne jako puno ljudi,ali je pogrešno misliti kako oni mogu stajati na vašem putu ka sreći.Svoju sreću mogu samo ...nju samo ja mogu načiniti vlastitim rukama!Jer sreća čovjeka ne ovisi o nikome osim o njemu samome.Zbog toga nema srama kada se spotakneš i padneš.Prava sramota je ne ustati se ponovno.
Prava sramota je ležati na hladnome podu i misliti kako nema povratka,i kako nema nade .I tu se onda pojave suze koje umjesto naših riječi govore koliko smo mi zapravo slomljeni,no razočaranje nam ipak ne daje dovoljan razlog za odustajanje dokle god imamo nadu.
Osobe koje nas gaze ,na kraju krajeva nisu nikako važne.
Zapravo je važno da ne zaboravimo one koje volimo.Za prijatelje se ne umire,za prijatelje se živi.
Upravo zbog tih osoba,koje su nas podržavale ,i koje nas vole ,vrijedi ustati i pokušati ponovno.
I dok god ne uspijemo trebamo pokušavati i na kraju ćemo i mi biti oblaci koji bezbrižno plutaju nebom.
Upravo sam sada podigla pogled prema nebu i ovaj put ne vidim oblake,već nježne pahulje kako padaju.Okrenula sam se polako i ugledala na prozoru jedne kuće cvijeće,zatim nastavila dalje .Uistinu i mi poput cvijeta cvatemo tamo gdje smo posijani,i upravo tamo i idem.
Idem svojoj obitelji i prijateljima,jer su oni ti koji su zaslužni za moju nadu.
Zbog njih ću opet cvasti u prelijep cvijet koji će doseći oblake .
I sada stojim pred vratima grčevito stežući kaput.
Uzdahnem još jednom,onako za sreću i s puno nade otvorim bijela vrata.
"Oprostite što kasnim!Izgubila sam se na životnome putu!"
Nisam genije ,iako imam petnaest godina,ali znam da ljudi kada prolaze pored cvijeća ,uvijek uberu onaj najljepši.
