Kucajući na njezin prozor ,uzbuđeno je držao hrpu papira koje je ukrao iz ladice svoje majke.Nakon toga se tiho iskrao iz kuće i popeo se na drvo oraha koje se nalazilo u dvorištu njegove prelijepe susjede.Imao je tek jedanaest godina,i imao je važnog prijatelja u životu,bolje rečeno prijateljicu .
Opet je pokucao na njezin prozor,već nestrpljivo izčekujući njezin odaziv.Odjednom se prozor otvorio i pospana djevojka se našla ispred njega.Trljajući oči ,stajala je ispred prozora u rozoj spavaćici.
„Pogledaj ovo."Rekao je dječak gledajući uzbuđeno u nju.Uzeo je jedan papirić i počeo ga savijati poštujući pravila japanskoga origamija.
Ubrzo se od papira napravio labud.
„Pomozi mi napraviti ih još.Kažu da ako ih napravimo sto ostvarit će nam se želja!"Sa iskrama u očima je pokazivao kako se pravi.Djevojčica je sjedila i pozorno pratila svaki pokret .Nakon toga je ona pokušala i uspjela je.
Sjedili su i pravili labudove u tihoj noći,željeći to uraditi zbog silne želje da ostanu zajedno.
Mjesec je već bio visoko na zvjezdanom nebu,i dječica još uvijek nisu dovršila svoj marljivi posao,no bili su blizu.Još malo,još malo,još samo malo ,i uspjeli su.
Napravivši zadnjeg labuda zadovoljno su se bacili na hrpu jastuka na podu.
Nasmijali su se,bili su zadovoljni.
„Dakle,sada će nam se ostvariti želja?"Upitala je okrećući se prema dječaku,uzbuđeno.
„Da."Odsutno je rekao,nadajući se nekakvome čudu.
„Nadam se da hoće,želim ostati sa tobom."Rekla je gledajući u strop svoje sobe koji je oslikan zvijezdama i raznim likovima iz knjiga.
„I moja je to želja,no roditelji mi kažu da je ova škola za osobe kao ja ,i da moram ići."Izustio je prisjećajući se pisma iz čarobnjačke škole koje se pojavilo na njegov jedanaesti rođendan.
Okrenula se prema njemu i tužno ga pogledala.Nije željela da njezin jedini prijatelj ode.
Osjećajući da bi mogla zaplakati,okrenula se i zatvorila oči na trenutak.Odjednom je osjetila zamah vjetra i šuštanje...papira?
Otvorivši oči ugledala je sve one labudove kako plešu po njezinoj sobi.
Letjeli su ,savijali se i zabijali u zidove.
Ovo će joj najviše nedostajati.Način na koji je on nasmije i nikada ne dopusti da ostane tužna.
Da je bar ova noć ostala zauvijek ovakva ,njih svoje,njihove želje i snovi,no došlo je nažalost jutro brže nego što su mislili.
Odjednom su se rastajali na kolodvoru.Njegov vlak je trebao ubrzo krenuti.Zagrlila ga je jako i napomenula ga da se sjeti poslati pismo nekada.Kimnuo je glavom i uzvratio zagrljaj.Osjećajući njezinu tugu,iz džepa joj je pružio jednog labuda i nasmijao se .
Okrenuvši se ,otišao je u svoj vlak ,stišćući narukvicu koju mu je ona dala.
Vožnja je prošla odlično,bez ikakvih smetnji i usput je upoznao dvoje novih prijatelja .S njima se zabavljao i pričao o ovoj novoj školi.
„Čuo sam da je ova škola najbolja!"
„Ja želim postati najbolji čarobnjak ikada!"
„Ovo je super!"
Izgledalo je ipak,kao da je on jedini koji ne uživa u ovome.Primijetivši njegovo odsutsvo novo stečeni prijatelji su se okrenuli prema njemu.
„Zar nisi uzbuđen,barem malo?"
„Ne baš."Odgovorio je pomalo bezvoljno dok je žvakao nekakvu pucketavu gumu.
„Zašto?"Upitali su svi u isti glas,a on je bez imalo srama odgovorio na njihovo pitanje.
„Zato što odlazim stalno od jedne drage osobe koja ne može doći ovdje sa mnom."
Svi su ostali ušutili i krenuli šaputati međusobno.Raspoznao je riječi poput muggle,glupost i slične stvari,no nije ga to zanimalo.
Stigli su napokon u školu koja je izgledala poput viktorijanskog dvorca.Upoznali su Hagrida,čuvara škole i nakon toga profesoricu Mcgonagall koja ih je ljubazno uvela u školu.
Ravnatelj škole ih je dočekao s nekom čudnom pjesmom ,a i ostali su profesori bili na svojim mjestima.
Čekalo ih je raspoređivanje po kućama.
Ni tu nije previše pazio na sve što se događa oko njega,jednostavno je samouvjereno prišao glupavom šeširu .
„Nemoj ti meni glupavi."Čuo je šešir kako govori,i nakon nekoliko minuta je uzviknuo ime njegove kuće.
„GRYFFINDOR!" I svi odjeveni u crveno-zlatnu su skočili od veselja.Odšetao je do njih još uvijek nezainteresirano.
I tako je zapravo provodio čitavu godinu u ovoj školi.Nezainteresirano,dok jednoga dana nije otkrio za čaroliju teleportacije.Shvatio je da ako nju nauči,da će njoj moći slati razne predmete i gluposti iz škole koji će zasigurno nju zanimati.
Tako je svaki dan odlazio u pomalo zapušten tavan škole gdje je njoj slao knjige o školi,cvijeće koje mijenja boju,leptirove koji mijenjaju veličinu(bilo ih je jako teško uhvatiti) i pribor za jelo koje se samo kreće.
Nije zaboravljao na nju,no nažalost nakon nekoliko dana ga je ipak uhvatio ravnatelj škole.Održavši mu govor o tome kako ljudima čarobnjaci ne mogu pokazivati magiju ,ravnatelj je ipak jednim dijelom bio impresioniran tom hrabrošću.
Hrabrošću da pod nosom škole krši jedno od najvećih pravila.
No,došlo je i do kazne.On je morao svaku večer ostajati poslije nastave i pomagati profesorima a prema njenoj kući su poslani aurori.
Aurori su njoj izbrisali svaki detalj o tim predmetima ,no to nije brinulo njega.
Nije ga brinulo ni tijekom prve godine kada je Harry napravio paniku što se tiče kamena mudraca.Ni kada je pronašao odaju tajni ili kada ga je progonio zatvorenik najopakijeg zatvora u zemlji.
Ne,njezina sjećanja ga nisu brinula ni kada se borio za ovu školu .Znao je da labudovi donose želje prema istini,stoga je on na svaki njen rođendan bez obzirom na kazne i prijetnje njoj slao labudove sa istom porukom.
„Iva,sretan rođendan."Njezina sjećanja ga nisu brinula jer je znao da je sačuvala svakog labuda i svaku glupavu poruku koju je poslao.
