Ispod valova strasti 🔚 U PRODAJI❤️

PROLOG

ELEN

“Mario, jesu gotove te kokice?”

Pogled usmjerim prema kuhinji gdje moj zaručnik zavodljivo vrti guzom dok čeka mikrovalnu da označi kraj. Osmjehujem se, jer nikada mi ne može dosaditi to njegovo božanstveno dupence koje me svaki put mami da ga malo gricnem.

“Još minutu.”

Osmjehnem se pa pogled usmjerim prema televiziji.

“Točno toliko još i ima do početka utakmice.”

Doviknem mu pa dohvatim daljinski i pojačam skoro na najjače. Veliki sam fan vaterpola kao i hokeja na ledu. Ostali sportovi mi nisu napeti ali ta dva kada vidim neko ludilo me obuzme da se ne mogu sabrati, a još pogotovo kada je vaterpolo i kad igra naš klub 'Ajkule' kao što je slučaj sada.

Od malena sam se uvijek motala po bazenima promatrajući one mlade dečke kako poput ajkula plivaju loveći onu malu okruglu loptu po bazenu. Fascinirano sam gledala, uživajući u tim njihovim 'vratolomijama', a usputno prateći njihove napretke kao i razvijanje njihovih tijela.

Uvijek mi je bilo fascinantno kako su u gornjem dijelu toliko razvijeni i toliko jaki dok su im nogice ostajale kao dva štapića što mi nikako nema logike. Toliko onim nogama mlataraju ispod površine vode da bi dala ruku u vatru da su im noge još najjače na cijelom tijelu.

“Jesu počeli?”

Misli mi prekine Mario spuštajući ogromnu zdjelu s kokicama na stol pa mi otisne i jedan poljubac u sljepoočnicu. Uvijek sam voljela te njegove nježne dodire kao i poljupce koji su bili puni ljubavi dok bi one strastvene ostavljao za našu spavaću sobu.

Osmjehnem mu se dok razmišljam koliko tog čovjeka volim. Još prije dvije godine kada me pitao da se udam za njega pa se i uselio u moj stan nakon što sam pristala, nisam mislila da bi nam život mogao biti ovoliko idiličan.

On kao jako dobar odvjetnik i ja kao odlična prodavačica u jednoj našoj domaćoj modnoj kući, zarađivali smo i više nego dovoljno da bi sebi priuštili luksuz, ali ono najbolje u našoj vezi je to što tom luksuzu nismo težili. Voljeli smo sitnice, stvari. Voljeli smo provoditi zajedno vrijeme pa taman to bilo na običnoj drvenoj klupici usred parka. Ništa nam nije bilo važno osim da budemo zajedno. Čak i kada bi otišli na poslovni put čuli bi se toliko puta, a svaki završili s toplom riječi i poljupcem.

“Broj deseeeeet Kristijan Glavašević.”

Misli mi prekine komentator koji krikne Glavaševo ime da me sve trnci prođu. Svi su meni vaterpolisti napeti ali taj Glavaš je nešto neviđeno. Prije pet godina kada se počeo spominjati sve češće i češće znala sam da ima potencijala da jednog dana bude vrhunski vaterpolist.

Uz sve godine mog proučavanja i učenja kao i gledanja vaterpola naučila sam toliko o njemu da svakom igraču profil znam do savršenstva, a pogotovo njegov. On ne da je samo savršeno dobar igrač, ma što dobar, najbolji, još je uz to neviđeno zgodan.

Istina je da se nikada nisam ložila, a još manje palila na plave frajere, ali ovaj je totalno nešto posebno. Ova plava skoro bijela kosa koja po krajevima ima neku smeđu notu je nešto što ostavlja bez daha. One skoro bijele obrve koje su obrubljene isto tako smeđom bojom su nešto što pali svaku vašu stanicu. Nikada mi ti svijetli frajeri nisu bili napeti. Uvijek sam voljela crne, a ako su još imali plave oči to je bio dodatni bonus kao što je bilo kod Maria.

Vratim pogled na televiziju taman u trenutku kada svoje mišićavo tijelo lagano poput perca spusti u bazen. Nikad mi neće biti jasno kako to uspijeva. Kako tako otmjeno, profinjeno skoči u bazen da se jedva voda uzburka, a kamoli da bi nekoga pošpricao. Svi oni uvijek skoče kao medvjedi u taj bazen, ali ne i on. On je jednostavno u svemu poseban.