Ispod valova strasti 🔚 U PRODAJI❤️

IV Poglavlje

ELEN

Nevjerojatno je koliko jedna sitnica može ženu potaknuti da sumnja. Koliko joj se misli mogu uzburkati iz samo jednog komentara koji joj nije u datom trenutku sjeo.

“Ne mogu sada pričati ljubavi, nazvat ću te sutra, jer sam stvarno u velikoj gužvi. Volim te!”

Možda čak ta njegova rečenica ne bi izazvala toliku buru u meni da mi je nije izgovorio baš danas, u subotu!

Sjećanje mi se vrati na riječi one divne ženice koja je kupila haljinu za sestrinu svadbu koja se isto tako nekom slučajnošću danas odvija. Možda ne bih bila toliko skeptična i nepovjerljiva da nije put produžio za još koji dan. Možda i ne bih bila toliko zaluđena da mi je danas pružio onaj razgovor koji sam toliko trebala. Ovako me po prvi put od kako smo zajedno naveo da sumnjam u nas, u njega. Naveo me je da po prvi put otvorim laptop i pogledam izvadak s njegovog računa.

Strah koji sam u tom trenutku osjećala ne mjerljiv je, jer osjećala sam se kao da pljujem na nas. Kao da ne vjerujem u njegovu riječ, a to mi je nešto najgore što postoji. Nikada do sada nisam sumnjala, nikada nisam dovodila u pitanje njegovu riječ, a sada s ovim potezom osjećam se kao da sam nas izdala.

Promatram sve njegove transakcije i niti jedna mi nije sumnjiva što mi dodatno stvori neku tugu u meni. Čovjek koji je bio toliko divan prema meni, koji mi nikada nije napravio išta da bi sumnjala u njega, upravo sam to pogazila samo zato što sam svome mozgu dozvolila da ga se uvuče u neke riječi zavjere koje su nastale na temelju ničega.

Mrzim sebe dok svom snagom zatvaram laptop i puštam suzama da poteku. Puštam svojim osjećajima da izađu na vidjelo dok se u drugu ruku prezirem, jer očito je da se moj Mario bori za nas i radi kao crnac, a ja sumnjam i bacam mrlju na to naše povjerenje koje smo godinama stvarali. Bacam mrlju na svoju ljubav, jer sam uz sve to dozvolila tuđim rukama da me dotaknu, kao i tuđim očima da mi se nastane u misli. Mrzim se zbog svega toga, jer na kraju sam ja ta koja je ispala grozna i užasna žena, a on savršen muškarac kakav i je bez i jedne mrlje na sebi. Nekako si ne mogu oprostiti tu svoju zabludu kojoj sam se prepustila i kojoj sam dozvolila da ovlada mojim tijelom.

Lagano ustanem dok nadlanicom brišem suze koje su ostale kao podsjetnik na moju sumnju pa se zaputim prema dnevnom boravku gdje sam ostavila telefon. Dohvatim ga pa okrenem broj od Karmen, jer sve što mi trenutno treba je ona kao i njenih pet minuta da joj se izjadam, jer moram nekome sve to ispričati inače ću se raspasti po pola.

“Halo mala, gdje si ti?”

Začujem njenu vrckavost kojom uvijek zrači pa mi to izmami osmijeh na lice.

“Hej mala. Evo doma sam. Što ima?”

“Nema ništa, ali po tvome glasu bojim se da kod tebe ima i da nije ništa dobro.”

Udahnem dok ona šuti s druge strane i dozvoljava mi da se saberem i nastavim razgovor.

“Možeš li ikako doći do mene. Stvarno mi trebaš mala.”

“Dolazim odmah poslije posla, je li ti to kasno?”

Osjetim joj brigu kao i nervozu što ne može prije doći do mene pa me i savjest malo opali.

“Ma nije, mislim nije ništa toliko hitno. Kada stigneš dođi.”

Znam da mi nije povjerovala, jer jako dobro ona zna kada ja muljam ali mi ne odluči proturječiti već ostavi to sve u zraku pozdravivši me i poklopi.

Izdahnem razmišljajući što bih ja da mi nema nje.? Što bih i kako izašla sa svim ovim svojim ludim mislima da ih nemam kome ispovjediti i od koga dobiti savjet koji bi me vratio među žive. Od malena bez obzira na to što smo nas tri zajedno nekako sam se uvijek osjećala slobodnijom razgovarati s Karmen, jer Ana je ionako dovoljno emotivno ozlijeđena da bi imala živaca za ikoga sa strane, dok je Karmen sasvim druga priča. S njom sam uvijek osjećala tu neku vrstu povezanosti, a i riječi bi same izlazile iz nas bez puno podražaja i izvlačenja istih.