Ispod valova strasti 🔚 U PRODAJI❤️

I Poglavlje

ELEN

Protežem se u krevetu dok mi sunčeve zrake griju lice. Mario jako dobro zna koliko volim tu prirodnu toplinu pa se pobrine da mi svako jutro ono izmami osmijeh na lice.

Toliko puta sam se znala zapitati s čime sam zaslužila tako divnog muškarca? Koliko sam sreće u životu imala da je baš mene zapao. Još prije pet godina kada sam ga prvi put vidjela na šanku jednog kluba znala sam da je on onaj s kojim želim provesti život.

Dan danas se sjećam onih izblijedjelih traperica koje su mu stajale nisko na kukovima kao i one bijele uske majice koja je ocrtavala svaki njegov mišić na tijelu, a usput budila i maštu jer nije pokrivala onaj mali puteljak obložen s nekoliko dlačica koje su prizivale na grijeh. One kratko pošišane crne kose i onih predivnih prodornih zelenih očiju koje su me s toliko strasti gledale baš kao i dan danas.

Uvjerena sam da je to bila ljubav na prvi pogled, jer od te večeri nije postojalo ništa o čemu bi tolikim intenzitetom razmišljala kao o njemu. Zaposjeo je svaku moju stanicu kao i svaki moj dio mozga da sam znala da mora biti moj. Nisam se puno ni trudila oko toga jer već drugi dan je došao u moj dućan uz izliku da mu treba fina bijela košulja i odijelo za domjenak koji se održavao taj vikend kao i pratnja. Tako je sve počelo. Jednim odvjetničkim domjenkom i traje punih pet godina.

I dalje tu ljubav njegujemo, volimo i čuvamo kao i onog prvog dana. U svaku raspravu, razgovor, pa čak i seks ubacimo neki dodir koji tu našu ljubav održava, a i rasplamsava. Bio to lagani dodir po licu, dodir prstom po koljenu, nije nam bitno kakav je to dodir bitno nam je samo da je lagan, nježan i kratak, a pun ljubavi.

Ustanem lagano pa dohvatim svoj svileni ogrtač i zaputim se prema kuhinji. Miris kave me mami iako znam da je ta kava sigurno već hladna, ali je još jedna sitnica koju njegujemo i s kojom pokazujemo jedno drugome koliko volimo.

“Za moju uspavanu ljepoticu. Volim te!”

Gledam u onu poruku koju nađem kao i uvijek ispod šalice pa prstom dotaknem ono malo srce koje stoji pokraj riječi volim te.

“I ja tebe!”

Tiho kažem uz osmijeh pa podignem šalicu, jer bez obzira na to što se već ohladila napravljena je s puno ljubavi, a to se cijeni. Odložim papirić sa strane dok mi licem igra osmijeh pa dohvatim laptop, jer vijesti su nešto bez čega ne mogu započeti dan.

Ni sama ne znam što je to što me vuče svaki dan da prvo otvorim dešavanja u državi pa i svijetu, ali jednostavno volim te sve informacije koje pohranim duboko u svojoj glavi. Toliki sam freak po pitanju toga da točno znam cijenu osnovnih namirnica koja je bila prije nekoliko godina.

Okrećem stranicu za stranicom čitajući od vijesti iz države pa sve do zabave. Napokon srolam skroz do sporta nakon što sam upila sve novosti pa se zaustavim na naslovu.

“Ajkule briljirale. Kapetan odveo svoj klub do finala!”

Osmjehnem se dok mi se slika njih u bazenu otvara preko cijelog zaslona. Osjećam neku vrstu male ljubomore dok gledam tu sreću u njihovim očima, a sve bih dala da imam mogućnost biti tamo s njima u tom trenutku da osjetim tu euforiju do kraja. Misli mi prekine telefon pa ga dohvatim ne skidajući pogled s ekrana i javim se.

“Halo!”

“Di si mala? Što ima?”

Moja Karmen se začuje s druge strane što mi dodatni osmjeh stvori.

“Hej mala, evo ništa. Čitam vijesti.”

Začujem frktanje kroz slušalicu.

“Kako ti ne dosadi to čitati iz dana u dan. Ne znam samo što više čitaš.”