Ispod valova strasti 🔚 U PRODAJI❤️

II Poglavlje

ELEN

Puštam trncima da mi ovladaju tijelom dok ovu čistu svilu propuštam kroz prste. Jednostavno, neopisivo uživam kada sam okružena finim materijalima kao što je to trenutna situacija.

Jučer, kada je Mario otišao na poslovni put neka tuga me je preuzela kao i svaki put do sada. Suze su same tekle niz lice dok sam zbrajala dane do njegovog povratka. Znam, apsurdno je o takvim stvarima razmišljati pogotovo sekundu nakon što je otišao, ali jednostavno tako nekako lakše prebrodim dane koji slijede. Puno lakše mi bude kada napravim u glavi neki virtualni kalendar gdje svaki dan križam jedan dan i tako sve do njegovog povratka. Svakim danom budem sve bolje volje jer znam da se trenutak povratka bliži. Tako je bilo i jučer, samo za razliku od prijašnjih dana ovaj put nisam imala onaj konačni datum njegovog povratka pa sam odredila sama da to bude tjedan dana od njegovog odlaska. U slučaju da se prije vrati bit ću najsretnija žena na svijetu, a u slučaju da stvarno tjedan dana potraje što niti malo ne bi voljela, neću biti razočarana jer sam se već pripremila na to.

Poziv koji mi je stigao ni dva sata nakon što je Mario otišao samo mi je uzburkao strasti.

“Stigla je nova roba!”

To su bile četiri riječi koje su moje strasti uzburkale da je i sama depresija pala u drugi plan. Jednostavno uživam u svome poslu. Uživam dodirivati tu divnu tkaninu koja me odnose svaki put u neku drugu dimenziju. Jednostavno ne mogu opisati osjećaj koji osjećam u trenutku kada sve te tkanine prebacim preko prstiju. Kao da saživim s njima. Kao da se sjedinimo, postanemo jedno.

“Molim te, uzmi one plišane vješalice i odloži ove haljine na gornju štangu.”

Obratim se kolegici Vesni na što samo kimne pa produži korak prema spremištu gdje držimo potreban pribor za rad.

Istina je da sam u ovoj firmi skoro od osnivanja. Još prije dvanaest godina kada sam završila srednju Trgovačku školu zaposlila sam se ovdje i bila jedini radnik uz vlasnicu koja je izuzetno ambiciozna pa zato i je dogurala do tu gdje je danas, a s kojom sam u međuvremenu postala jako dobra prijateljica.

“Evo ih.!”

Dovikne mi Vesna pa uz osmijeh preuzmem jednu kutiju iz njenih ruku pa joj pružim pomoć da sve te svilene haljine smjestimo na sigurno mjesto.

Još prije deset godina kada se probila na europsko tržište i kada je imala potrebu za zapošljavanjem skoro deset ljudi mene je uvijek držala uz sebe. Uživala je u mojoj ljubavi koju sam imala za tkanine kao i osjet za materijal. S godinama sam postala njena desna ruka. Osoba na koju se može osloniti kao i osoba koja brine o svim našim dućanima u Hrvatskoj, a ima ih pet i to samo u većim gradovima. Onaj poseban, najveći nalazi se baš tu u našem gradu Zagrebu gdje i stvaramo sve te predivne kreacije. Malo koji kupac zna da se u sklopu dućana na skoro petsto kvadrata nalazi dio gdje sve te krasotice kojima se dive nastaju.

“Oprostite!”

Okrenem se na umiljat glas te se i osmjehnem toj lijepoj curi koja pomalo stidljivo stoji iza pulta.

“Dobar dan i dobro nam došli! Kako Vam možemo pomoći?”

Krenem prema njoj dok mi uzvraća osmijeh, a lice joj poprima onu nježnu crvenu boju.

“Pa trebala bih haljinu za posebnu prigodu.”

“Koliko posebna je ta prigoda?”

Osmjehnem joj se dok ju već rukom usmjeravam na stranu gdje imamo zaista posebne kreacije.

“Sestra mi se udaje, toliko posebna.”

“Uh, to je onda jako, jako posebno, ali vaša sreća je što ste na pravom mjestu, a ja točno za vas imam haljinu.”