Ispod valova strasti 🔚 U PRODAJI❤️

V Poglavlje

Tolike godine živim u nekoj svojoj bajci da čak i pokraj svojih zdravih očiju nisam primjećivala da su ljudi zapravo zlo, pogotovo oni nam najbliži. Doduše, kada pogledam pobliže na sve, nikada me niti ne bi mogla uvrijediti osoba za koju nemam neke razvijene osjećaje, a danas bi voljela da me samo te osobe mogu povrijediti.

Od kako god smo Karmen i ja jučer shvatile kako nema kupljene karte mira nemam. Preispitujem svaku situaciju, svaki njegov put, a ono što mi je najgore ništa ne mogu naći a da nije regularno ili bar malo sumnjivo. Jedva sam dočekala da Karmen ode samo da se mogu posvetiti analizi i traženju dokaza, a zapravo sam se i dalje potajno nadala da je sve to neka puka slučajnost. U jednom trenutku sam se čak našla kako prekopavam njegov račun tražeći izvadak iz moga dućana, ali na svu sreću nisam ga nigdje našla. Možda je to bio jedan mali momenat kada sam se opustila, ali nikada skroz jer mi je i dalje vrtjelo po glavi ona avionska karta koja nikada nije kupljena.

Probala sam čak samu sebe uvjeriti da ju je kupio za gotovinu, ali opet s druge strane pomalo je apsurdno vjerovati u tu situaciju. Izjedala sam se cijelu noć razmišljajući koliko često ga nema doma, ali sam i tu vrlo brzo odustala jer mi se brojka povećala abnormalnom brzinom. Ono što me najviše buni je to što je tako od kako ga znam. Toliko daleko sam išla s razmišljanjima da sam se sjetila trenutka i prije nego što smo se upoznali, jer njegova sestra i ja se znamo duže nego što njega znam, a da nisam niti znala da mu je sestra.

Cura je kupovala kod nas u dućanu i bila jako zvrkasta, luckasta i izuzetno simpatična da smo s njom produbili odnos pa nam je u jednoj od priča spomenula kako je njen brat odvjetnik, ali da je samo preko noći počeo hodati na poslovna putovanja. Još onda je izrazila sumnju povodom toga, ali tko je u tom trenutku znao da ćemo zapravo isto razmišljati i to još o istoj osobi.

Od kako god smo počeli hodati toliko je putovao, ali uvijek bi mi se javljao, slao slikice, male sitne poljupce da o tome nisam duboko razmišljala već sam to pripisala poslu i s tim se pomirila.

Nikada, ali nikada, nisam sumnjala u njega. Nikada mi nikakve loše stvari nisu pale na pamet, štoviše, toliko sam mu vjerovala da se u ovom trenutku toliko glupo osjećam da se ne mogu koncentrirati čak i na nadolazeći posao. I dalje sama sebe uvjeravam da je to sve samo jedna velika pogreška, dok mi razum vrišti da takve pogreške ne postoje.

“Elen, ekipa je stigla. Hoćemo ih sve uvesti ili?”

Okrenem se prema Vesninom glasu dok se u glavi pokušavam sabrati, jer sada još moram i njih pretrpjeti. Da je neka drugačija situacija veselila bih se nenormalno, jer ipak su oni 'moji' vaterpolisti čiji sam vjerojatno najveći fan, ali danas nije taj dan. Koliko god osjećala onu malu dozu uzbuđenja, nekako se ne mogu dati cijela u to. Ovo s Mariom me opsjeda nevjerojatno. Toliko mi te sve stvari ne daju mira da sam spremna posegnuti do Rijeke. Svjesna sam i kako Rijeka nije neki zaseok mali, ali moj mozak toliko vrišti da sam u stanju cijelu Rijeku okrenuti uzduž i poprijeko samo da bi se uvjerila iako ruku na srce ni sama ne znam u što.

“Po četvoricu ih uvodi, Višnja ne može danas doći ranije pa ću im ja uzimati mjere dok ona ne dođe.”

“Dogovoreno!”

Zaputi se Vesna preko vrata dok ja vadim špenadle i bodem ih u mali crni plišani jastučić. Da je drugačija situacija vjerojatno bi ih vadila direktno iz kutije samo da što duže traje, ali danas nije taj dan. Danas želim što prije završiti s ovim poslom da napokon odem i sakrijem se u svoja četiri zida pa i otvorim butelju vina da usput i umrtvim svoja osjetila.

“Jesi vidio onu pičku kako ti se motala oko nogu? Mogao si buraz s njom što si htio.”

“Pa to sam i radio stari. Što god sam htio.”