Pogrešan brak.

2

LUNA.

Provjerila sam da li je Dylan još uvijek ispred vrata prije nego što sam izašla iz sobe. Još uvijek sam se bojala onoga što se dogodilo prošlu sinoć.
Nije me htio zaštititi, bio je gorih od svih onih momaka jer ih je doveo tu baš iz tog razloga da mi naude.
Sad kad sam se sto posto uvjerila da nema nade da će me Dylan cijeniti, zakopala sam svoje osjećaje prema njemu. Ako sam ih imala.
Jeste da me je očarao kada sam ga prvi put vidjela, svidio mi se i to je sve..
Od sada kako se on ponaša prema meni, tako ću u ja prema njemu, samo što ja nemam koga da dovodim u ovu kuću, kao što on dovodi te žene.
Ponekad se zapitam da li je varao moju sestru, da li bi se i prema njoj isto ponašao da se ona udala za njega.
Možda je znala za to pa odlučila pobjeći, i umjesto sebe, udala mene.

Do podneva sam napustila kuću.
Kasno sam se probudila jer dugo nisam mogla zaspati.

Otišla sam u jednu od poslovnica našeg salona u Venecueli, jer je došlo je do problema.

Morala sam se skoncentrisati na vožnju kako bih stigla u salon.
Kad sam ušla, svi zaposlenici su me pozdravili.

"Dobar dan, gospođo Luna."

"Dobar dan kako ste?" Uzvratila sam im pozdrav.

Sjela sam za svoj stol i zaposlenici su se odmah okupili oko mene.

"Gospođo, imamo mali problem.
Stopa zadovoljstva kupaca je pala."

Duboko sam udahnula.
"Ne možemo svima ugoditi, zar ne? Samo ćemo pronaći način. Smislit ću rješenja što je prije moguće. Osim toga, sada je rujan i ima jako malo posjetilaca, ali sigurna sam da će u prosincu biti mnogo više posla, ipak se bliži Nova godina, i ljudi će htjeti novu frizuru, je li tako ?"
Kimnuli su glavom.
A moj pogled je pao na zgodnu bijelkinju dok korača dugim, vitkim nogama prema mome stolu. Na sebi je imala kožne kratke hlačice koje su isticale njezina duga bedra i ružičastu bluzu. Njezina smeđa kosa bila je valovita i sjajna.

"Trebam podšišanje", autoritativno je rekla.

Taman kada sam htjela da joj kažem da se raskomoti i da sjedne za stol. Oči su mi se zalijepe za Dylana.
Hladno me je pogledao, kao da me nikada u životu nije sreo a onda prišao ženi koja je upravo stigla.

"Hej, dušo. Zašto si izašao iz auta?" rekla je žena i zagrlila Dylana.

Dušo?

"Nedostajala si mi." tiho reče Dylan. Sva sam utrnula kad su im se usne dodirnule. Svi uposlenici su ih gledali.
Da li znaju da je on moj muž ?
Mislim da ne..

Žena je zastenjala dok je Dylan produbljivao njihov poljubac, ponašali su se kao da su sami.
I čekaj, ovo nije ona ista žena od neki dan.
Koliko ih to ima ?

Zaposlenici su vidjeli moje drhtanje usne, dok sam pokušavala suspregnuti suze, ali nisu ništa pitali, jer da jesu ne znam šta bi im odgovorila.

Počeo ih je i ovdje dovoditi.
Zar nema drugog naćina da mi pokaže da me mrzi osim što svaki dan dovodi drugu ženu?

Zašto ga nije bilo briga kako se osjećam? Zašto je uopće morao učiniti da izgledam kao da nemam pravo na njega?

"Čekaj dušo, prvo da podšišam kosu." Žena prekinu poljubac i slabašno odgurnu Dylana. Nasmiješila se i prstima dala znak frizerki da je spremna.

Dok je ona uživala u tretmanu koji joj je pružala moja kolegica Lucia,
s vremena na vrijeme pogledavala sam Dylana. Sjedio je i samo zurio u ženu. Ni jednom se nije okrenuo prema meni, ali nije mi smetalo. Duboko sam udahnula i posvetila se poslu.

Samo nekoliko minuta kasnije, ženina je kosa bila podšišana. Ustala je. Dylan je također ustao i prišao joj.

"Divna si." Dylan joj se nasmiješio.