Pogrešan brak.

20

Kada nekog pustiš u život jer ga voliš, u namjeri da i on tebe zavoli i kada se desi samo jedna greška koju je ta druga osoba čekala samo da te se riješi, e onda tu pomoći nema.
Možeš voljeti do mile volje, džaba.
I onda shvatimo da nekad samo ljubav nije dovoljna da bi stvari funkcionirale
na pravi način.
Ipak, potrebno je mnogo više od toga.
Prvo i najvažnije; uzajamno povjerenje, jer bez njega nema ništa i ništa ne funkcijoniše, poštovanje pa tek onda možda ljubav.
Ali neko je takav, učiniš nešto što nije po njegovoj volji i kao da mu nikada nisi valjao.

"Pojedi to, Nik, da te ojača." Stavim pladanj s hranom na stol pokraj njegova kreveta.

Zahvalio mi je prije nego je uzeo pladanj. "Jesi li zvala Dylana?"

"Da, jesam. Ne javlja se." Kažem tužno. Sjedem na stolicu pokraj njegova kreveta i gledam ga dok jede.
I posmatrajući ga shvatam da mu se ne bih mogla vratiti ma koliko me on cijenio.
Jer kad u nekome ne vidiš ono nešto onda nema smisla biti s njim.
Znam da bi svaka poželjala da bude u njegovom zagrljaju, ali ja ću ga uvijek gledati samo kao prijatelja. Jer osoba prema kojoj osjećam ljubav, nije on.

Muškarac smeđih krupnih očiju, je nešto što bi svaka djevojka poželjala da ima kraj sebe.
Tamne ugasite kose, dobre građe i visine od metar i osamdeset svaku bi djevojku ostavio bez teksta.
I sad ovako u bolničkoj odjeći izgleda tako dobro.
Ali on nije Dylan.
Njega gledam sasvim drugim očima, punih ljubavi.

U Kaliforniji sam već nešto manje od dva tjedna. Bližio se dan kada ću napokon krenuti svom voljenom.
Možda bih i prije otišla, ali u sjevernom dijelu Kalifornije već nekoliko dana pada kiša.
Zbog oluja su skoro svi letovi bili otkazani.
Kada se vrijeme smirilo zakazala sam let za Amsterdam .
Što sam dulje ostala, osjećala sam se sve teže.

Izvukla sam se iz dubokog razmišljanja kada me Nik uhvatio za ruku.

"Ovo će biti zadnji put. Neću te više gnjaviti. Pustit ću te. Možda zapravo i nisi ona prava za mene."

Sad mi ovo govori ?

Poljubila sam mu nadlanicu.
"Žao mi je što ti ne uzvraćam ljubav, Nik. Ali znaj da si za mene poseban.."

A je li stvarno bio ?

"Znam." Tanko se nasmiješio.

"Sada sam mnogo bolje, pa možeš ići kući."

Naravno, on nije znao da sam rezervisala let, iz straha da mi ne kaže da ostanem još prešutila sam.
Možda bi usput našao još jednu boljku i njom me zaustavio..

"Žao mi je."

"Zašto se ispričavaš? Ne razumijem, Luna.
Ne možemo inzistirati na svemu.
Naprimjer ja ne mogu tebe natjerati da me voliš.
Svi imamo te ludosti koje možemo i ne možemo raditi. Ne voliš me, i nikad nisi. I to je okej." Oči su mu zaiskrile.

" Vrati se svom mužu, Luna."

"Jednog dana neko će odnijeti svu tvoju bol i ponašati se prema tebi kao da si mu cijeli svijet."

Nakon dugog pozdravljanja sa Niklasom i Treyem.
Vratim se u hotel u kojem sam bila smještena. Moj let kući za Amsterdam bio je navečer u osam.. I dok sam čekala da otkuca posljednja dva sata sjednem na krevet i ponovno nazvovem Dylana.
Nisam znala da li je kući ali morala sam mu čuti glas.

Zvonilo je samo nekoliko puta prije nego što se javila ona.

"Halo, Luna?

"Aurora?!"

"Sranje. Hajde, Dylan!"

Šta se dešava tamo?
Poželim da pitam ali iz straha tu radoznalost zakopam u sebi, šta god da je saznat ću kad dođem.
"Gdje si Luna, zar nisi trebala već biti ovdje.
Dylan je pijan. Jako. Gdje si?"