6. poglavlje

218 13 0
                                    


Nervozno sam ušla u restoran gdje sam se trebala naći sa Alexom na ručku. Osvrnula sam se po restoranu i ugledala ga za stolom kako tipka po mobitelu. Obrisala sam znojne dlanove od svoje traperice i laganim korakom krenula prema njemu. Niti sama nisam bila sigurna zašto sam uopće nervozna. Alexa sam znala iz škole i bili smo samo prijatelji. Možda smo i podijelili koji poljubac, ali dalje od toga nije išlo. Ja nisam željela ništa više, a nije se niti on potrudio ponuditi mi nešto više. Bila sam tek tinejdžerica koja je samo željela završiti školu i maknuti se od svoga usranog života. Ovo je bio samo ručak između dvoje prijatelja.

Alex je podignuo glavu kada sam prišla stolu te me je obasjao širokim osmijehom. Plave oči su mu bljesnule kada me je ugledao. Ustao se i izvukao mi stolicu na koju sam se odmah spustila. Zahvalila sam mu se ispod daha.

„Oprosti što kasnim. Posao me je zadržao", rekla sam te sam otpila gutljaj vode koja me je dočekala na stolu. Nakašljala sam se i pogledala u njegove oči.

„U redu je. Potpuno te razumijem. Možda smo mogli i otkazati za neki drugi puta, ali drago mi je da si stigla. Nadam se da si gladna."

„Umirem od gladi", rekla sam mu iskreno. Bila sam stvarno jako gladna jer jutros uopće nisam stigla niti doručkovati. Čim sam se ustala, izašla sam van i otišla u tvornicu. Problemi na poslu se samo gomilaju, a ja ih želim sve riješiti iako ih je nemoguće riješiti sve odjednom. Za to bi mi bio potreban čarobni štapić.

Konobar je prišao našemu stolu i pružio mi je jelovnik. Bacila sam kratki pogled u njega i naručila prvu stvar koju sam vidjela, piletinu u umaku od gljiva i rižu. Čaj koji sam jutros popila mi definitivno nije bio dovoljan pa sam sada užasno gladna.

„Drago mi je da si pristala naći se sa mnom na ručku. Znam da ti je sada ludnica na poslu."

„Nemaš pojma, ali mi dobro dođe da se malo maknem odande. Drago mi je da sam izašla malo van."

„Kakvo je stanje? Ili je bolje da ništa ne pitam?"

„Ma u redu je. Stanje je katastrofa, blago rečeno. Definitivno treba sve reorganizirati kako bi se posao nastavio inače bih morala biti prisiljena zatvoriti."

„Oh, Bože. To bi definitivno značio kraj za Zapad", rekao je Alex tiho. Polako sam kimnula glavom. Da, Zapad bi definitivno ostao bez svojih prihoda koje dobiva od tvornice. Ako tvornica i destilerija piva propadnu, propast će i Zapad. Bojim se da onda svim ovim ljudima neće ostati baš ništa. Bili bi prisiljeni napustiti svoje domove i potražiti nešto bolje izvan ovih zidina. A ja ću se definitivno potruditi da ne dođe do toga. Sada ja imam moć i iskoristit ću je za pomoć ovim ljudima kao i tvornici. Puno krivoga se treba ispraviti.

„Da, ali ja ću se potruditi da ne dođe do toga", rekla sam. Konobar nam je brzo prišao i stavio je hranu pred nas. Iznenadila sam se koliko brzo je hrana bila gotova pa sam se ljubazno zahvalila i nasmiješila konobaru.

„Trebali vam još nešto, gospođice Murphy?", upitao je konobar ljubazno. Odmahnula sam glavom.

„Ne treba, hvala vam."

„Ja sam u blizini ako vam zatrebam." Kimnula sam mu glavom, a onda je konobar uz smiješak nestao. Sada sam tek shvatila zašto je moja hrana bila tako brzo gotova, ali pošto sam bila jako gladna, bila sam zahvalna na tome. Počela sam lagano jesti.

„Jesi li se naviknula na sve ovo?", upitao je Alex između zalogaja. Otpila sam malo vode te sam odmahnula glavom.

„Definitivno nisam. Nekada bih hranu čekala po dvadeset minuta, a sada sam je dobila za pet minuta. I još uz to, ljudi me gledaju kao boginju. Mrzim kada me ljudi promatraju."

Izgubljena princeza Zapada ( Dublin #2)Where stories live. Discover now