8. poglavlje

226 11 3
                                    


Zurim u kovertu na svome stolu posljednjih nekoliko minuta i nikako se ne mogu natjerati da je otvorim. Ta koverta je skrivala posljednje riječi moga oca upućene meni i znam da će me te riječi slomiti. Znam da ću zbog tih riječi osjećati krivnju jer sam ga toliko dugo izbjegavala. Nisam željela imati ništa sa svojim ocem, ali sada kada znam da je istina puno ružnija i tužnija, osjećam se krivom. Trebala sam saslušati svoga oca kada je želio razgovarati sa mnom. Bila sam previše tvrdoglava i ljutita na njega da sam ga jednostavno pokušala ignorirati. Bilo je teško jer je bio posvuda, ali sam čvrsto odbijala razgovarati s njime. Smatrala sam da mi on nije otac jer me je ostavio s najgorom osobom koju sam poznavala. S osobom koja mi je trebala pružiti podršku i zaštititi me, ali je moj život pretvorila u pakao.

A onda sam nakon toliko godina saznala pravu istinu, bolnu istinu zbog koje ponekada ne mogu disati. Istinu zbog koje sebe krivim jer nisam slušala svoga oca. On me je želio u svom životu, želio je da budem dijelom njegove obitelji, želio je da svi znaju kako sam mu ja kćer. A Karin je to uništila i kasnije ja.

Duboko sam udahnula te sam uzela kovertu u svoje ruke. Lagano sam je počela otvarati te sam izvadila dva lista papira. Suze su mi zamaglile vid čim sam ugledala njegov uredan rukopis. Počela sam drhtati pa sam se nakašljala i koncentrirala se na pismo. Polako sam počela čitati.

Draga moja djevojčice,

Nemaš pojma koliku samo sreću, kao i bol, osjećam sada kada te vidim, sada kada te gledam kako šećeš našim ulicama, živa i zdrava. Tvoja majka Karin me je uvjerila da si mrtva i ja sam odustao od tebe, odustao sam od svoje kćeri kada znam da to nisam trebao napraviti. Nisam trebao povjerovati Karin kada mi je rekla takve ružne vijesti. Moj svijet se potpuno srušio kada mi je rekla da si poginula, da te je izgubila u onom strašnom ratu. Bio sam slomljen i izgubljen jer sam znao da sam te trebao oduzeti Karin čim si se rodila. Možda bi to bilo okrutno od mene, ali ti, moja djevojčice, ti si zaslužila imati pravu obitelj, obitelj koja će te neizmjerno voljeti.

Dopusti mi da krenem ispočetka. Ono što sam napravio svojoj ženi prije toliko godina, učinilo me je groznim čovjekom. Ja sam svoju ženu volio svim srcem, ali taj trenutak slabosti si nikada neću oprostiti. Prevario sam jedinu ženu koju sam ikada volio i samo zbog toga bih trebao gorjeti u paklu. Ali ti, Julia, ti nikada nisi bila pogreška. Ti si nešto najljepše što mi se ikada dogodilo. Kada sam se pomirio sa svojom ženom, morao sam joj priznati da je Karin trudna. Karin je bila takva osoba da bi nabijala trudnoću mojoj ženi na nos. Jedan od razloga zašto smo moja žena i ja imali problema je taj što ona više nije mogla imati djece. Mislila je da ću je zbog toga ostaviti, ali ja to nikada ne bih mogao učiniti. Ta žena, kao i naš sin su bili cijeli moj svijet. Kada je saznala da je Karin trudna, to joj je bilo slomilo srce jer ona meni nije više mogla dati djece. Ali sam je uvjeravao da to nije nikakav problem. Da nam je naš sin bio dovoljan i jest. A onda si na svijet došla i ti. Moja žena i ja smo shvatili kolikih Karin problema ima i odlučili smo te zadržati. Moja žena je bila spremna biti tvoja majka, ali je Karin imala druge planove i jednostavno je nestala sa tobom. Pretražio sam čitav grad, svaki jebeni kutak samo da te pronađem, ali tebe više nije bilo. A to je slomilo moje srce kao i srce moje žene. Ona te je vidjela samo jednom, držala te je samo jednom u svojim rukama i potpuno se zaljubila u tebe. Bila je spremna biti tvoja majka, ali naš svijet se potpuno uništio onda kada te je Karin odvela. Rat je bjesnio, ali ja nikada nisam mogao zaboraviti tebe, moja djevojčice. Bila si zjenica moga oka. Dan kada si se rodila, bio je dan pun suza i smijeha. Ne brini, bile su to suze radosnice. Čim sam te ugledao onako zamotanu i crvenu od plača, znao sam da ću te zauvijek voljeti. Tvoj brat Brian se također veselio što će napokon dobiti sestricu, ali naši snovi su brzo postali noćna mora. I noćna mora se nastavila i dalje kada me je Karin hladnokrvno obavijestila da si poginula u ratu i mene je optužila za taj gubitak. I ja sam joj povjerovao. Jer ja i jesam bio kriv jer sam te izgubio. Bio sam kriv za sve i nisam mogao živjeti bez tebe. Trebao sam se boriti za tebe i rukama i nogama. Nisam trebao dozvoliti Karin da te odvede od nas. Bila si dio mene i uvijek ćeš to biti. Ja sam ti dao ime. Moja majka se zvala Julia i sigurna sam, da je bila s nama onoga trenutka kada si se rodila, zavoljela bi te istoga trenutka baš kao što smo svi mi.

Izgubljena princeza Zapada ( Dublin #2)Место, где живут истории. Откройте их для себя