35

13 0 0
                                    

𝓚𝓪𝓻𝓽𝓮𝓻

Trčim do podruma gde su Lia i Nikolas. Budala od onog francuza ih je ostavio same.
  Približio sam se dovoljno blizu da bih osetio Liju ali plamen mi se nije rasplamsao.
  Osećam da bledim i da mi se srce steže. Nešto joj se desilo.
  "Lia!", vičem dok ulazim u podrum.
  Zatičem Jana sa palicom u ruci i Nikolasa kako podiže Liju preko ramena.
  "Sklanjaj ruke s nje!" Bacam vatrenu kuglu na Nikolasa i Jana zbog čega oboje padaju.
  Trčim do Lije koja je pala na leđa. Njena bujna riđa kosa bila joj je pobacana po licu, dok je nepomično ležala na podu.
  "𝐷𝑟𝑎𝑔𝑜́𝑛! 𝐷𝑟𝑎𝑔𝑜́𝑛, probudi se. Probudi se", dozivam je dok je lagano šamaram po obrazima.
  "Nisi ovo trebao da uradiš, Garsia", čuo sam Nikolasov zlokoban glas iza sebe.
  Ustajem i gledam ga pravo u oči. "Takni je i ti si mrtav čovek", zarežim.
  "Precenio si se, Garsia." Odmerio me je od glave do pete. "Ili bolje, jedini preostali Montezuma. Rekao sam ti šta sledi ako baciš oko na nju", rekao je tihim i zlokobnim glasom i potom me uhvatio za vrat.
  Dižem nogu i udaram ga u muda. Pušta me i hvata se u bolovima.
  "Za razliku od njenog rođenog brata, ja je nikad neću povrediti."
  "Garsia... nisi samo izdajnik 𝐷𝑜𝑛𝑢𝑚 𝐴𝑟𝑐𝑎𝑛𝑢𝑚𝑎, nego i Eduarda", rekao je Jan dok je u vazduhu vrteo prst praveći mali tornado oko njega.
  "A ti si izdao Sofiju", rekao sam i gađao ga vatrenom kuglom.
  Rukama je napravio tornado koji je uhvatio moju vatrenu kuglu i vraća je meni.
  Izmičem se i spremam se da ga opet gađam.
  "Ne bih na tvom mestu", rekao je i onda iz senke izveo Karmen u beloj svilenoj haljini sa bretelama, njena crvena kosa bila joj je slepljena uz lice, a lice uplakano, trudila se da viče kroz traku na ustima. Na rukama je imala amulete koje zaustavljaju vladanje. Bezmoćna je i uplašena, moram biti smiren da bi joj pomogao.
  "Pusti je Jane!", naređujem mu dok se
Karmen bori da se oslobodi iz njegovog stiska.
  On se okrene ka njoj i udari joj šamar. "Mirna!", stao je iza nje i postavio svoje gadne ruke kod njenih kukova. "Kartere, moći ćeš da gledaš kako ubijam Lijinu drugaricu, a onda ćeš ti doći na red."
  "Pusti je!", opet mu naređujem, a on me uz zli smešak gleda i spušta usne na Karmenino rame.
  Ona uspaničeno mumla. Koristim trik mog plemena da ne bih slučajno pogodio Karmen. Stvaram vatrenu kuglu iza njega koja ga odmah pogađa.
  On pada ali me tada Nikolas spotiče. Padam a on staje iznad mene i udara mi pesnicom u lice.
"Poslednja šansa Garsia. Kreni sa nama i povedi Liju, ili ću te ubiti istog trena."
  Smešim se i pružam ruku u kojoj se stvara katana. Dok me drži za kragnu košulje stavljam mu katanu pod grlo.
  "Promisli ponovo, Nikolase. Reci mu nek je pusti, ili ću ti ja prerezati vrat."
  Tada odjednom njega pogađa vatrena kugla i on udara u zid.
  Dižem se i vidim Liju sa rukom u vazduhu. Trčim da je zagrlim. "Jesi li dobro?", opipavam joj telo i vrat da proverim ima li povreda: na potiljku je imala veliku čvorugu.
  "Dobro sam", rekla mi je i odmakla se od mene.
  Karmen nije stigla da pobegne jer ju je Jan brzo uhvatio i stavio nož pod grlo. "Ni ne pomišljaj, kučko!", viknuo je na nju i prislonio joj je nož tik uz grlo što je bilo dovoljno da je poseče.
  "Pusti je!", viknuli smo Lia i ja istovremeno.
  Tada me je pogodila vatrena kugla u leđa i padam.
  "Ostavi ga na miru, Nikolase!", čuo sam Liju kako se dere na svog brata.
  "Ma daj, Lia. Nemoj mi reći da si zavolela ovog idiota."
  Pokušavam da se dignem ali on me opet gađa vatrenom kuglom i opet padam.
  "Ne!", viče Lia uspaničeno. "Kunem ti se našom majkom, Nikolase, da ću te ubiti ako ga opet povrediš. Da, volim ga! Zato te molim da ga ne povrediš, a i ako ti imalo voliš mene reći ćeš mu da je pusti", molila ga je kroz suze dok sam se ja borio da ustanem.
  Nikolas je ćuteći gledao u nju, premišljajući se šta da radi.
  "Pusti je Jane", naredio mu je Nikolas posle dužeg ćutanja.
  Lia kao da je odahnula, došla je do mene i pomagala mi da ustanem. "Jesi li dobro?", šapuće mi na uvo.
  "Dobro sam, ljubavi", rekao sam i pogledao u Jana koji i dalje nije puštao Karmen.
  "Pusti je drkadžijo!", prorežala je Lia kroz zube.
  Jan se zlokobno nasmešio i slegnuo ramenima. Prerezao joj je vrat takvom brzinom da nismo bili svesni šta se dešava i Karmen se automacki srušila.
  "Evo. Rekli ste da je pustim", rekao je kao da upravo nije počinio ubistvo. Svi smo bili u šoku od trenutnog događaja da još nismo shvatili šta se desilo.
  Tada sam začuo Lijin vrisak dok se savijala do poda.
  "Ubiću te!", rekla je dok ga je gađala vatrenom kuglom.
  Kao da sam tek tad shvatio šta se desilo... Srce je počelo da mi bubnja kao ludo i osetio sam najjači bes do sad.
  Lijina vatrena kugla udarila je Jana da je odleteo čak do zida i udario leđima u njih. Opet ga je gađala. "Ubiću te!", vikala je Lia na njega.
  Okrenuo sam se Nikolasu koji je pokušao da pobegne. "Gde si ti pošao?", pogodio sam ga u noge zbog čega je pao.
  "Upozoravam te, Garsia. Ako me ne pustiš ubiću te i odvešću Liju sa mnom."
  Glasno sam se nasmejao. Više nije mogao da me uplaši. Katanom sam zamahnuo u vazduhu i vatra u tom obliku ga je pogodila i udario je leđima o zid.
  "Vi ste ubice! Ti navodno voliš Liju. Da je voliš ne bi joj to uradio."
  Jetko se nasmejao. "A ti nisi ubica? Ti je kao voliš? Kako neko ko nije imao roditelje ume da voli?"
  Bacam vatrenu kuglu dok vrištim na njega.
  Opet je udario u zid i onesvestio se.
  Stavljam prst na bubicu. "Itane! Gde si jebote?"
  Za dugo se nije javljao. "Ovde je požar, Kartere. Trebaju nam svi vladari vatre da je ugase. Dolazite ovamo."
  Okrenuo sam se Liji koja je upravo zadala Janu udarac u stomak. "Bolje dođi ti ovamo. Oni će moći bez nas. Trebaš nam ovde. Karmen..."
  Čuo sam kako je progutao knedlu. "Dolazim."
  Potrčao sam ka Liji koja je upravo htela da dokreči Jana sa mačem.
  "Nemoj", rekao sam joj trudeći se da mi glas bude smiren i ako sam sam imao želju da ubijem tog jebača.
  "Ubio je Karmen, Kartere! Moram ga kazniti. Neće proći nekažnjeno."
  Gađala ga je opet, ali on je već odavno u nesvesti.
  "Onesvestio se Lia. Obojica su onesvešćeni", rekao sam trudeći se da ne pokazujem bes i tugu. Jedno od nas će morati da bude jako, a to sada očigledno nije ona, a to ni ne mogu da tražim od nje.
  Teško je disala i stezala je pesnice zarivši nokte u meso. Svo vreme je plakala, ali ni zvuka nije pustila.
  Samo odjednom su noge počele da joj se tresu i okrenula se ka Karmen, koja je bila u lokvi krvi, nepomično ležala sa trakom na ustima. Lia je pala nad njenim telom, držeći njenu ruku na svom obrazu dok jeca.
  Prišao sam joj i zagrlio je. "Biće bolje, ljubavi. Obećavam ti..."
  "Nikad se nismo toliko dobro slagale. Toliko smo različite, Kartere, ali bila mi je prijateljica. Mogla sam da računamo na nju", mucala je dok se bezmalo zacenila od plača.
  Uhvatio sam je za ramena i naterao je da me pogleda. "Smiri se Lia, molim te, samo se smiri..."
  "Lia!", čuo se Marijin vrisak kada je naišla.
  Ona i Itan pritrčali su nam dok smo Lia i ja klečali u lokvi Karmenine krvi.
  "Šta se desilo?", pita Maria šokirani glasom.
  "Jan... on ju je... on je...", mucala je Lia ali nije mogla da izgovori. Bacila mi se u zagrljaj dok je u jecaj plakala.
  Maria je stavila ruku preko usta i odaljila se da se smiri. Itanu su oči caklile dok je i on klečao nad njenim nepomični telom.
  "Gde je taj drkadžija?", pita dok mu se vide stene u očima.
  Okrenuo sam se da pogledam na mesto gde je Jan bio pre sekund, ali više nije. Pogledam tamo gde je bio Nikolas, ni njega nema.
  "𝐷𝑒 𝑝𝑢𝑡𝑎!", razdrao sam se da sam uplašio Liju koja je i dalje plakala u mom naručju.
  "𝑃𝑒𝑟𝑑𝑜𝑛𝑜́, 𝑐𝑎𝑟𝑖𝑛̃𝑜", milujem je po kosi dok pokušavam da je utešim. "Biće sve u redu. Biće bolje, obećavam ti."
  "Kako su mogli da odu a da ih niko nije video?", razdrala se Maria dok je pokretom ruke bacila neku kutiju u zid. Nikad nisam video mirnu i staloženi Mariju da ovako reaguje.
  Shvatila je šta je uradila, a onda se pribrala i došla do nas. "Idite u dvoranu. Tamo je požar i vas dvoje ste im potrebni. Ja ću se pobrinuti za nju", naredila nam je Maria.
  Pokazao sam Itanu očima na Liju i on mi je pomogao da je podignem i odvedem je odatle.
  "Šta ćemo reći ostalima?", upitala je Lia promuklim glasom. Lice joj je bilo ledeno i nije više plakala. Izgledala je izbezumljeno.
  "Smislićemo već nešto", rekao joj je Itan i zabrinuto me pogledao.
  Požurili smo da se vratimo u svečanu dvoranu. Tu smo zatekli haos. Vladari vatre su upijali vatru dok su je vladari vode gasili, ali vatra je zaista bila ogromna. Devojke su poskidale svoje štikle da bi lakše mogle da trče i donose vodu. Gust dim se osećao prostorijom, i Lija je već počela da kašlje. Struje nije ni bilo a jedina svetlost dopirala je od vatre.
  "Sofia!", viknuo je Itan dok smo vodili Liju da sedne.
  Sofia nam je pritrčala i razgoračila je oči kada me je videla kako držim Liju. "Duga priča. Ukratko, s vama sam", odgovorio sam na njeno neizgovoreno pitanje a onda je primetila izbezumljenu Liju.

Ubistvene noći - prva knjigaWhere stories live. Discover now