3.

359 21 6
                                    

Napokon su ispiti prošli i mogu se vratiti pisanju i prevođenju. :) 

Nadam se da ste vi već počeli uživati u ljetu. Kako provodite slobodne dane ? 

xoxo, Ema. :) 


Dva sata kasnije sjedili smo na plaži i igrali Una. Obrazi su me boljeli od smijanja, a pogled mi je stalno bježao na prelijepog momka pored mene. Kristijan. Čak mu i ime lijepo.

Dok smo bili u našem najdražem baru ispričao mi je dosta o sebi. Živi u Srbiji, u Novom Sadu. Studira na Pravnom fakultetu, baš kao i ja. Trenira košarku od sedme godine i izgleda bogovski. To naravno nije on rekao, ja sam. Ne mogu lagati sebe da nije prokleto zgodan. Bože, oči su me boljele od tih mišića. Od samog pogleda na njegovo tijelo mogao si zaključiti da mora imati još neki hobi. Majka priroda nekada posebno voli neke ljude, ali ovo čak ni ona nije mogla uraditi.

Dok smo nas dvoje razgovarali o predmetima koje imamo na fakultetima i o onome što najviše volimo, odnosno mrzimo, Una se poprilično dobro slagala sa njegovim prijateljima.

"Je li vi samo jedete na fakultetu?" čula sam Stefana kako postavlja pitanje i morala sam se okrenuti da čujem šta će mu Una odgovoriti. Ovo pitanje ju je tako nerviralo.

"Naravno da ne. Zašto svi to mislite?" mislim da joj je para počela izlaziti iz ušiju.

Milan i Stefan su se pogledali i nasmijali "pa Prehrambeni fakultet, prehrana .. logično, jedete tamo hranu" na ovo sam se i ja morala nasmijati

Una ih je mrko pogledala, znala sam se samo pravi ljuta. Bila je tako ponosna na sebe kada su je primili na Poljoprivredno-prehrambeni fakultet, ali je odmah nakon toga dobijala tonu sličnih pitanja kao što je ovo.

"Oprosti im, malo su glupi" Kristijan je progovorio, izgleda da je i njega zanimalo kako će se ovaj razgovor završiti. Pogledala sam u njega, rupice na obrazima su mu se ukazale od smijanja, ali se jako trudio ostati ozbiljan.

"Evo ga, naš advokat, uvek tu da nas odbrani" Milan je ponosno rekao.

Sva trojica su izgledali božanski. Trenirali su zajedno košarku i po njihovim pričama shvatila sam da su prijatelji čitav život. Zezali su jedan drugoga dok su nam prepričavali neke događaje iz prošlosti. Prisjećali su se sramotnih trenutaka i ponekad bi onako iz čista mira udarili jedan drugoga jer ih je bilo sramota tih priča.

"Nije fer, neću da povučem 4 karte" Una je cvilila kada joj je Stefan bacio onu najgoru +4 kartu. Svi smo se nasmijali jer je u rukama imala više karti nego što ih je bilo na peškiru. Sunce je užasno pržilo, ali sam uživala u njihovom društvu, bilo mi je svejedno što ću vjerovatno izgoriti kao rak.

Milan se nagnuo i šapnuo joj na uho nešto od čega se momentalno zacrvenila i sa malenim osmijehom je bez problema povukla te 4 karte. Odavno nisam vidjela Unu ovako sretnu. U zadnje vrijeme je izbjegavala društvo, najviše je voljela biti kući, ali pošto sam znala šta je razlog tome nisam je tjerala na izlaske. A sada sa sigurnošću mogu reći da se napokon opustila. Nijednom nisam vidjela onu tugu u njenim očima koja je bila prisutna zadnjih 11 mjeseci.

"U kojoj kući odsedate?" iz misli me prekinuo Kristijanov glas

Pokazala sam prstom na kuću "Ona bijela, velika" klimnuo je glavom "onaj balkon na drugom spratu"

Maleni osmijeh se pojavio na njegovom licu "dobro je da znam, mislim ako budem morao baš na taj ulaz ući" pogledao je u moje oči.

Par sekundi je prošlo, a nijedno od nas nije skrenulo pogled "misliš da ćeš imati priliku uopće ući u našu sobu?" tiho sam ga upitala

Terasa sa pogledom na moreWhere stories live. Discover now