Terasa sa pogledom na more

7.

Čula sam Vedrana kako psuje nešto u hodniku i lupa vratima, a zatim tajac. Tek kada se sve smirilo suze su se pojavile niodkuda. Osjećala sam kako mi vrelina suza grije obraze po ko zna koji put zbog iste osobe. Zašto mi je morao uvijek sve upropastiti ? Ovaj dan je bio divan, uživala sam u svakom trenutku provedenom sa Kristijanom i onda se pojavio on .. on koji me samo jednim pogledom rastavi na komade. 

Una nije bila u sobi srećom pa sam dopustila sebi par minuta plakanja. Znala sam da bi se ona strašno ljutila kada bi vidjela da ponovo dopuštam Vedranu da me slomi, ali bilo je jače od mene. Nikada nikoga nisam voljela kao njega, on je uvijek bio neko moj. Neko poseban. Čak nisam sigurna ni po čemu tačno je bio posebniji od ostalih, ne znam ni zašto se isticao u moru drugih muškaraca u mom životu, ali kunem se, bio je poseban. 

Svaki trenutak koji bih provela s njim imao je smisla, i mrak koji smo dijelili i tišina između nas i kratko držanje za ruku i sramežljivi osmijesi kada bi nam se pogledi sreli, sve je imalo smisla. Ponekad mislim da moj život ima smisla samo u onim trenutcima kada se on nalazi pored mene. 

Prije par godina, tokom jedne Vedranove posjete kući, u 2 sata iza ponoći stigla mi je poruka.

"Na stadionu sam. Dođi." - pisalo je. Par kratkih riječi, sa nepoznatog broja, bez potpisa.  

Bez razmišljanja sam navukla trenerku i polahko otključala ulazna vrata. Stadion se nalazi tačno ispred moje zgrade, znala sam da do tamo mogu stići za 2 minute, ali to me nije spriječilo da trčim niz stepenice zgrade i prema ulazu na stadion. Kao da sam se bojala da će pobjeći. 

"tu sam" čula sam tihi glas. Isprva ga nisam mogla vidjeti, jer nije bilo rasvjete niti bilo kakvog svjetla oko nas, ali onda sam ga čula kako diše i kako se vrpolji u mjestu. 

Čim sam mu prišla osjetila sam smrad alkohola. Pijan je, znala sam. Drugačije me ne bi ni zvao, naravno. Samo onda kada nema nikoga sjeti se mene, znala sam ja to, samo sam sebe ubjeđivala u suprotno. 

"Pio si?" upitala sam ga, pokušavajući mu vidjeti lice u mraku 

"Došla si."  

"Šta radiš ovdje ovako kasno?"  okrenuo se prema meni i spustio svoje ruke na moje noge

"Koliko je sati ? Mislim da sam malo pijan ... mogu li spavati kod tebe?" teško je izgovarao riječi od doze alkohola u svom organizmu

"2 i 10. gdje si bio do sada ?" 

"Maa sa nekim momcima, ne znaš ih ti. Bile su i neke djevojke. Zgodne, lijepe, previše napaljene djevojke koje .." 

"Ne zanima me to!" prekinula sam ga. Nisam došla tu da slušam o tome koliko se njemu neka djevojka svidjela. Zašto me uopće i zvao? 

"Ljubomorna si?" sarkastično se nasmijao

"Vedrane, zašto si me zvao ? Nisam ljubomorna, nemam razloga da budem." pokušavala sam zvučati što hladnije, a malo mi je falilo da se rasplačem. 

"Lažeš. Lažeeš. Znam da me želiš. Ko me ne bi želio ovakvog" zvučao je samouvjereno dok se glasno osmjehivao. Okrenuo se prema meni, zatvorio oči i naslonio glavu na moje rame. Kao da je to najprirodnija stvar na svijetu. A ja sam mogla osjetiti samo trnce koji su prolazili mojim tijelom radi topline njegova dodira. Šutila sam. 

"Marice reci da sam upravu.. reci mi. Moram to čuti" tiho je izgovarao riječi 

"Što da ti kažem?" 

"Reci mi da me želiš. Reci mi da sam ja sve ono o čemu sanjaš?" jeza me hvatala od njegovih riječi, najviše zbog toga što je bila istina sve ovo što je govorio. Ali nisam mu mogla priuštiti to zadovoljstvo.