Ostavljena🌹- ZAVRŠENA ✔

15.

Svibanj 2017

Leon

Osam godina. Četiri mjeseca. I tri dana otkad sam izgubio Ružu. Nisam im bio na grobu osam godina. Trunem u ovoj smrdljivoj Engleskoj razmišljajući o njima svaki dan. Pitam se gledali me ona sada s neba i proklinje što nisam postupio bolje. Mrzi li me jer sam je napustio? Kažu da s vremenom bol postane manja. Ali nije tako. Bol je još jača. I prisutna. Uvijek je tu i prati me gdje god da pođem.

„Sine!?" Kucanje na vratima me trgne te se automatski stresem. Odmahnem glavom par puta kako bih se sabrao.

„Da?" Odgovorim svojoj majci. Pokušavam zvučati bolje od onoga kako se zapravo osjećam. Ne želim im pokazati koliko sam slomljen. Ne želim da vide kako i nakon osam godina plačem u svojoj sobi.

„Hajde siđi u dnevni boravak. Trebamo popričati." Kimnem glavom iako me ne može vidjeti.

„Evo me!" Odgovorim, a onda šmrknem par puta za redom. Pobrišem suze koje su se spuštale niz moje umorno lice. Ustanem se s kreveta, a kada se saberem krenem prema dnevnom boravku. Teturam se niz stepenice polako jer nemam snage suočiti se sa svojima. Otkad je Ruža umrla zajedno s Ljiljan i otkad smo se preselili sve se raspalo. Ja nisam više ista osoba. Bezosjećajan sam. Jedino kada se zatvorim u sobu pustim suzama na volju. Dođem do dnevnog boravka i zateknem Ružinu majku. Moje oči se refleksno rašire kada je ugledam kako mirno s osmijehom razgovara s mojim roditeljima.

„Vi? Što vi radite tu?" Zabezeknuto upitam.

„Oh, došao si!" Moj tata uzvikne. Moj pogled se susretao pomalo s njezinim, pomalo s njegovim.

„Gospođa Mendes je došla s odličnim prijedlogom. Želi te oženiti svojom kćerkom!" Oči mi se još više rašire u nadi. I onaj maleni dječak koji je ležao pun nade negdje duboko u meni se probudi.

„Ružom?" Tek kada sam izgovorio te riječi shvatio sam koliko je to nebuloznim zvučalo. Brzo sam trepnuo par puta kako bih otjerao suze.

„Ne, ludice. Ona je mrtva." Progovori njezina majka. Podignem pogled s poda na nju u čuđenju. Rekla je to tako olako. Kao da joj ni najmanje nije žao. „Mislila sam na svoju drugu kćer, Nicole."

„Neću se ženiti ni sa kime." Odlučno kažem.

„Sine, vjeruj mi. Cura je savršena. Kada smo je upoznali zavoljeli smo je kao da je naša kćer. Čekaj samo kada je ti vidiš. Otišla je do kupaonice, brzo će ona nazad." Suzim oči ne vjerujući što mi govore.

„Jesi li ti ozbiljan?" Uperim prstom u njega.

„Smrtno." Coknem jezikom. Ironično se nasmijem.

„Ne mislite valjda da ću to stvarno napraviti? Zar mislite da nemam nimalo poštovanja prema Ruži!? Bili smo zajedno tri godine. Prošli smo raj i pakao. Toliko toga me je naučila o životu! Zaboga, nosila je moje dijete! Zar stvarno nakon svega toga vi mislite da ću se oženiti drugom?"

Izderem se. Stojim pred njima dajući im do znanja koliko odanosti imam u sebi. Koliko je volim i kako nisam smeće kakvim me smatraju. To što je mrtva ne znači da ću joj zabiti nož u leđa. Zabio sam ga jednom jer joj nisam održao obećanje da ću uvijek biti uz nju. Ovaj put joj neću zabiti nož u leđa.

„Sinko, ona bi htjela da nastaviš dalje." Ugrizem usnicu zubima dok pogled prebacujem na strop. Ostanem u takvom položaju par minuta.

„Vrlo vjerojatno." Progovorim. „Ali ne s njezinom sestrom." Dovršim rečenicu s takvom strašću kada ugledam njihove osmjehe koji su splasnuli čim sam rekao zadnji dio. Nastane tišina među svima. A onda se Ružina majka s velikom jačinom u glasu nasmije.

„Aha! To te muči! Aa joj, sine, ne brini nije joj prava sestra. Ona nije moja prava kćer ja sam joj pomajka. Ali za mene je ona kao da je moja."Gledam u nju i ne vjerujem da je takvo što rodilo Ružu. Pa da ne znam bolje pomislio bih da je Ruža posvojena.

„Zašto onda svoju vlastitu kćer niste voljeli kao što volite tuđu?" Radoznalost je prevladala i morao sam je to pitati. Ili sam ipak imao samo potrebu braniti Ružu.

„Sine!" Upozori me mama.

„Ha, zašto?" Izignoriram mamu, te nastavim zahtijevati odgovore od Leile.

„O čemu pričaš ti? Ja sam voljela Ružu!"

„Ali očito ne dovoljno. Jer da ste je voljeli dovoljno bili bi ste pored nje dok je pokušala dati život našem djetetu. Držali bi je za ruku i bili bi joj podrška u njezinim zadnjim trenutcima života." Gledali su me šutke. Oči su mi jasno davale do znanja da sam im pokazao svoju slabost. Raspao sam se pred njima.

„Što sam propustila?" Nježan ženski glas se začuo iza mojih leđa. Okrenem se pogledavši u tu ženu s kojom bi se trebao oženiti. Ali ispred sebe nisam ugledao ženu već dijete. To je cura od petnaestak godina. Pa jesu li oni normalni?

„Nicole, dođi upoznati svog budućeg muža Leona!" Vratim pogled na Ružinu majku nakon tih izgovorenih riječi. Njezin pogled je veseo, a usne su joj bile u širokom osmijehu. Nisu je ni malo dotaknule moje riječi? Toliko je hladnokrvna?

„Oh, drago mi je! Ja sam Nicole!" Pruži mi ruku. Spustim pogled na njezinu ruku, a onda je pogledam.

„Znam." Kratko joj odgovorim. Njezin osmijeh splasne, a ruku vrati do svoga tijela. „I ja nisam tvoj budući muž, niti ću se oženiti tobom."

Prođem pored nje uputivši se prema sobi. No s godinama sam popustio i pristao. Gušili su me tom ženidbom i nisam znao što drugo. Puknuo sam i pristao sam na ženidbu s deset godina mlađom curom. S Ružinom polusestrom.