Ostavljena🌹- ZAVRŠENA ✔

38.

Prosinac 2019

Ruža

Ne znam jesam li bila preplašena ili zabrinuta. Jedan djelić mene se slomio, a srce raspršilo. Pustiti ga da se vrati tamo bilo je nešto što nikako nisam htjela. Spoznaja da ne znam hoće li se vratiti rasla je u meni sve više. Iako mu vjerujem, oduvijek, jer da mu nikada nisam vjerovala naša povezanost ne bi bila ovoliko čvrsta, ali opet deset godina je dug period. I koliko god ja željela znati surovu i bolnu istinu, bojala sam ga se išta pitati. Zato što sam se iste te istine, duboko u sebi, bojala. U kakvog se čovjeka on pretvorio i je li ista osoba s većom dušom nego egom kao prije nisam znala. Htjela sam znati, ali savjest je to voljno potiskivala. Gledam kako polagano zatvara vrata za sobom ostavljajući me na drugoj strani pitajući se samo jedno – hoću li ga više ikada vidjeti?

„Želiš li razgovarati?" Trgnem se na Rainin tihi, umiljati glas. Rukama sam obgrlila sićušno tijelo dok sam nepomično stajala ispred ulaznih vrata. Naslonjena na štok pognuto me promatrala očekujući odgovor. Zakimam glavom toliko brzo da mi jedan pramen iz punđe padne na lice. Bacim zadnji, kratak, pogled na vrata prije negoli uđem u krčmu za Rain. Oslonim se rukom na šank te se smjestim na barsku stolicu nasuprot nje.

„Što te muči?" Tiho upita gledajući me točno u oči.

„Sve. Ah!" Teško uzdahnem prekrivajući lice dlanovima. Sve me ovo izluđuje. Toliko jako želim znati istinu, ali me toliko jako strah istog. „Ali ne želim o tome. Vidim ti u očima da se i ti boriš s nečime." Podignem glavu iz znojnih dlanova prema njoj. Na čas spusti svoj crni pogled prema podu stežući svoje usnice u jednu ravnu liniju.

„Da, pa saznala sam nešto prije pet mjeseci." Glas joj pukne usred te rečenice. Raširim oči u znatiželji. U kutku njezinih pojavi se maleni smiješak. Spusti svoje ruke na rubove majice te ju potegne iza leđa kako bi se ocrtao maleni trbuščić. Zinem začuđeno. Podignem pogled s njezinog trbuha na njezine oči. Oči u kojim se suze jasno vidjele. Oči pune radosti, ali i straha. Pokušava pokazati kako su te suze samo suze radosnice, ali ono što ona ne zna jest to da ja znam prepoznati strah u njima. Bila sam na njezinom mjestu i koliko god je u meni vrištala radost toliko je s njom bio i neopisiv strah.

„Zna li on?" Moj jezik je progovorio brže nego što je moj mozak razradio misao. Umjesto jedno ''Čestitam!'' ili ''Sretna sam zbog tebe!'' ja sam je upitala ono što žene, više-manje, ne vole kada ih se pita. Nisam joj htjela stvarati napetost već sam htjela biti tu za nju ako se osjećala preplašeno. Ona pusti rubove majice zaklapajući oči time puštajući suzama na volju. Osmijeh nestane s njezinog lica na što ja odmah požalim.

„Ne zna. Bojim mu se reći. Toliko toga se trenutno događa. Ne znam kako će reagirati." Primim njezin dlan svojim. Palcem lagano prolazim po njezinoj mekanoj koži. Milujem je i unosim svu svoju podršku u njezino biće.

„Ne postoji ništa bitnije od tebe i tvoga djeteta. Njemu ništa drugo ne bi trebalo stati na put i postati važnije od obitelji. Zapamti to." Suzdržavala sam se da ne zaplačem. Stvarno jesam. Pričanje o obitelji bolna je, ali u istovremeno i najljepša tema za razgovor. Ona ima priliku osnovati obitelj i biti sretna. Nešto što ja nikada nisam iskusila. Zato želim da ona to iskusi. Tajenje ne vodi nikuda. To dijete zaslužuje sve najljepše u životu. Jer mu je majka nešto najljepše u životu.

„Vidiš, Leon i ja smo se odlučili na još jednu bebu iako vrijeme baš nije najbolje." Osmjehnem joj se. Obrazi mi gore. Em od sreće, em od neugodnosti jer sam njezin poseban trenutak uništila svojim. Pogleda me sa srećom u očima, no ta sreća ubrzo splasne.

„Molim?" Oči joj se zamrznu. Jedna suza i dalje nekontrolirano klizi niz njezin blijedi obraz. Mislila sam da je to zvuk sreće ili iznenađenosti, ali to nije bio taj zvuk. Osmijeh je i dalje krasio moje lice. Bila sam totalno naivna. Nisam imala pojma što je život nosio za mene.

„Ti ne znaš?" U tome trenutku sve lađe su mi potonule. Osmijeh je isplahnuo i zamijenila ga je zbunjenost, tuga, strah. Mrzila sam ga. Strah. Taj strah koji je budio u tebi snažan adrenalin. Bi li radije plakala, vikala, jecala ni sam nisam znala. Kako se osjeća osoba koja je izdana? Kako se osjeća osoba kojoj se nikada ništa ne govori, kojoj se sve taji? Može li ta osoba ikada više vjerovati ikome?

„Što to?" Nevino sam je pitala. Vjerovati njemu bilo je kao vjerovati vragu prerušenom u anđela. Bile su to nekada moje čokoladne oči. Bio je to nekada čovjek kojeg sam voljela. Bio je moja bolja polovica. Bio je sve u što sam vjerovala. Ali taj čovjek više ne postoji. Umro je onoga dana kada se naše dijete rodilo. Zašto mrtvi ne mogu ostati mrtvi?

„Mislila sam da ti je rekao sve." I dalje je nepovezano pričala dok su se u meni budile različite sumnje. Koliko god me boljela njegova smrt toliko me duplo boljela činjenica da je živ.

„Ružo, on je zaručen za Nicole." Očekivala sam nešto gore od toga. Znala sam da je zaručen, ali uporno mi je ponavljao kako to ne znači ništa. Kako osjećaji među njima ne postoje i da će mi sve objasniti. Kleo se kako ne laže u vezi toga.

„Da znam, ali mi je rekao kako nema osjećaja među njima." Slijepo sam vjerovala. Nekada istinu moramo čuti pa koliko god nas ona povrijedila. Ako je odlučimo zanemariti bez da je saslušamo uništit će nas još više. Rain je znala istinu. Rekla mi ju je tiho i polako ne znajući da potajno kida moje srce na sitne komadiće. „Nisam baš sigurna u to. Spavao je s njom, Ružo."

Ništa ne može slomiti tvoje srce kao tvoja prava ljubav. Ni istina o mami, ni o tati me nije dotukla kao ovo. Znao je kroz kakav pakao prolazim. Znao je da je on jedini kojem sam vjerovala. Jedini kojeg sam voljela. Iščupao mi je srce. Uništio me. Čak ni ne zna što mi je napravio. Mislila sam kako sam bila jedina u njegovom životu. Kada sam saznala kako neće doći posjetiti me u bolnicu na dan rođenja našeg djeteta, kada sam shvatila da neće doći ni na jedan njezin rođendan, kada sam napokon uvidjela da ga više nema nisam nastavila dalje. Nisam mogla jer je on bio prva moja ljubav. Dijelili smo sve, od uspona i padova do živog bića od krvi i mesa kojeg smo stvorili. Naći zamjensku pravu ljubav je nemoguće. Takva ljubav se jednom rađa. Očito se za njega rađa više puta.