Ostavljena🌹- ZAVRŠENA ✔

18.

Studeni 2019

Leon

Studeni mjesec se bližio kraju, a ona je izgledala sve bolje. Njezino lijepo lice vratilo je rumenu boju dok je njezino tijelo polako zacijelilo. Napokon je prohodala. Njezina riđa kosa bila je svezana u razbarušenu punđu. Osmijeh joj je krasio prekrasno lice dok je posluživala goste u dvorištu stare krčme. Slane kapljice su se nakupile u mojim očima čekajući da ih jednim treptajem oslobodim. I oslobodim ih. Pustim ih na površinu svojih obraza. Gledam je kako mi okreće leđa i odlazi od mene, moga pogleda. Svaki dan stojim iza ovog prokletog drveta pokriven kapuljačom kako me ne bi primijetila. Svaki dan se uvjeravam je li dobro. I svaki dan se sve više uvjerim da nema pojma tko sam. Ali me više boli činjenica da se ne sjeća našeg djeteta. Našeg cvjetića. Gledam kako joj se osmijeh širi svakim danom sve više. Koliko god me to veselilo, s druge strane me ubija. Jer to onda znači da svakim danom je sve manja šansa da se sjeti. Ubija me pomisao da se možda nikada neće sjetiti tko je ona zapravo. Želim otići tamo i pogledati je izbliza. Želim je stisnuti u svoj zagrljaj i nikada je više ne pustiti. Želim opet dotaknuti njezine usne nakon toliko godina. Nesvjesno, obuzet prekrasnim mislima, krenem polako prema krčmi. Zastanem kada ugledam žensku siluetu kako polagano korača prema meni. Srce mi preskoči par puta u minuti. Ali, kada ugledam brinetu umjesto svoje riđokose, osmijeh mi u sekundi splasne. Njezine me crne oči prostrijele. Progutam knedlu jer znam da sam nagrabusio. Gledali smo se tako šutke par minuta, a onda me je bijesno zgrabila za rukav jakne. Vratila me iza onog prokletog drveta.

„Što ti radiš ovdje?" Prosiktala je bijesno. Znala je da je ne smijem vidjeti. Još važnije, da ona ne smije vidjeti mene.

„Morao sam je vidjeti." Prošapćem kroz suha usta. Još uvijek sam onaj zaljubljeni klinac koji ima potrebu biti oko nje. Želim je. Zar je to toliko loše?

„Jesi li normalan? Zar si zaboravio što ti je otac rekao!?" Očita mi bukvicu potisnutim glasom koji je, kladim se, htjela pustiti bijesno na mene.

„Zar si ti zaboravila tko je ona meni?" Uperim prstom na krčmu na što se njezin pogled omekša i prebaci na krčmu. Usta joj se polako otvore namjeravajući nešto reći, ali je ja prekinem u toj namjeri.

„Znaš li da je ona majka moga djeteta? Jesi li svjesna da sam ja cijeli svoj život živio u zabludi?" Upitam je gnjevno. Nitko ne zna kroz što sam sve prošao. Patio sam i oplakivao ih, za što? Bez razloga! One su cijelo ovo vrijeme disale punim plućima.

„Leone, najbolje je za svo troje ako se ne miješaš." Ne vjerujem njezinim riječima. Mislio sam da je ona najrealnije među svima njima.

„Da se ne miješam? Ne znam čime ti je moj brat napunio mozak, ali očito se ne mogu ni na tebe osloniti." Racionalno zaključim.

„Nisam tako mislila, Leone.." Krene se opravdavati što mi još više digne živac.

„Znaš, Nicole me pili doma za to vjenčanje na koje sam prisiljen, mozak mi puca jer ne razumijem kako su njih dvije žive.. Nije da mi nije drago, presretan sam, ali mi tu nešto debelo smrdi. Mislio sam da ćeš mi ti pomoći otkriti što se dogodilo s njima. Mislio sam da ćeš izvući nešto iz Ruže pa da to mogu iskoristiti protiv svojih, ali ti si očito odabrala stranu."

Stvarno sam imao povjerenja u Rain. Nadao sam se da će mi biti voljna pomoći. Kada je prohodala s mojim bratom vidjela je u kakvom sam kaosu radi Ruže i Ljiljan. Glupo sam vjerovao.

„Leone.."

„Zar ti ne bi voljela znati istinu da se to dogodilo tebi i Davidu?" Ozbiljno upitam. Ali njezin pogled se prikvačio za pod i nije imala snage podignuti ga. Očito se ne mogu više na nikoga osloniti. Kimnem glavom par puta za redom, a onda se okrenem uputivši se doma.

„Leone." Zaustavim se. Okrenem se prema njoj. Drhtavo je tijelo obgrlila rukama. „Pokušat ću saznati što više."

Uputim joj, reklo bi se, jedan hladan pogled. Nisam znao mogu li joj vjerovati, ali nadao sam se najboljem. Ponovno joj okrenem leđa te se uputim doma. Saznat ću istinu, a kada je saznam onda ću osvojiti svoju curu natrag.