Ostavljena🌹- ZAVRŠENA ✔

30.

Prosinac 2019

Leon

Ako osjećate toplinu u društvu voljene osobe, ako se zacrvenite svaki put kada vas pogleda to znači da ste zaljubljeni. Osjećate veliku ljubav prema toj osobi. I jedini vaš cilj je zaštititi je pod svaku cijenu. Svaki muškarac će razumjeti. Svatko tko je ijednom volio dovoljno jako i tvrdoglavo ne želeći pustiti će razumjeti. Znao sam duboke i mračne tajne njezine obitelji. U prošlosti i sada. Znao sam ih, a i dalje ih znam. No neću, niti namjeravam, je pustiti. Prilijepljen uza zid gledam kako hitna odvozi moje dijete. Rain me hrabro drži za ruku upućujući mi pogled pun potpore. Zapravo se ona najviše boji mog bijesa. Zna da bih mogao planuti svake sekunde. Boji se da ću uprskati njezin plan o kojem nemam blagog pojma. Nakon što se hitna udalji iz moga vidokruga i kada ustanovim da su Ruža i Ethan otišli okrenem se prema Rain ljutito i frustrirano.

„I što sada?" Upitam je namrgođeno.

„Sada čekamo." Obgrli svoje tijelo rukama. Crna kosa, koja joj je bila duga do malo ispod brade, sada je bila čupava i razbarušena od jakog vjetra. Usne su joj bile ispucane i blijede. Na trenutak mi je došlo žao što se tako ponašam prema njoj. Zaboga, nije ona ništa kriva. Otpuhnem glasno okrećući se prema zidu. Zarežem bijesno te šakom opalim po zidu.

„K vragu!" Viknem. Ona me histerično uhvati za ruku.

„Što to radiš, Leone!? Smiri se!" Krenem joj odbrusiti jer, jebeno, ne shvaćam njezin plan. No brzo se saberem. Skrenem pogled od nje, ugrizem jezik, obližem usne pa je pogledam dobronamjerno.

„Molim te, Rain. Molim te mi objasni što čekamo? Da nam Bog da znak? Ne razumijem što, dovraga, čekamo!" Pokušavam se suzdržati i ne planuti ponovno na nju. Ali to je teško. Teško je ne planuti na nju kada me toliko izluđuje. Dijete mi se bori za život, a ona hoće da ja čekam. Gledam u nju. U njezine crne velike oči čekajući odgovor. Nije mi odgovorila, samo je otpuhnula dok je glavom odmahivala lijevo - desno. Mobitel joj zazvoni. Brzo ga izvadi iz džepa. Nasmiješi se, a onda mi okrene ekran mobitela kako bih mogao vidjeti o kome je riječ. ''Ethan'' je pisalo na ekranu. Kažiprstom na svome nosu mi je pokazala da budem tiho, a onda mu se javila.

„Hej, Ethane! Što je bilo? Imam puno posla u krčmi." Nasmiješila mi se vragolasto pokazujući mi kako zna lagati kada je potrebno. Gledao sam u nju s poluotvorenim ustima i raširenim očima jer mi ništa nije bilo jasno.

„Molim!?" Šokantno je uskliknula. Srce mi je preskočilo kada sam ugledao strah u njezinim očima. Ponosno se okrenula cijelim tijelom prema meni podižući palac jedne ruke visoko u zrak. Smiješila mi se zadovoljno.

„Odmah dolazim. Ne, rekla sam da dolazim i točka." Prekinula mu je vezu ljutito. Zavukla je mobitel natrag u džep. Pratio sam svaki njezin korak zbunjeno. „Evo ga. Gotovo. Sada trči prema bolnici." Rukom je mahnula po zraku tjerajući me. Kažiprstom sam uperio u nju, zatreptao par puta, zastao na trenutak tražeći riječi.

„Što se upravo dogodilo?" Slegnula je ramenima ležerno. I dalje je svoje tijelo grlila kako bi se zagrijala od vjetra. Ležerna vesta koju je obukla nije ju mogla dovoljno ugrijati.

„Ništa. Sada imaš alibi."

„Kako to misliš?" Nisam shvaćao njezin način razmišljanja. Htio sam svim silama pojuriti prema bolnici, ali nisam želio otići ne znajući što je upravo napravila.

„Bilo bi prečudno da si došao u bolnicu među prvima. Ovako si bar saznao od mene. Pa ako itko pita, a pitat će, ja sam ti rekla." Izbezumljen, začuđen i iznenađen gledao sam je ne trepćući. Riskirala je sve što je imala ovime. Riskirala je svoju vezu s mojim bratom, riskirala je ugled u mojoj obitelji, riskirala je svoj život. Tražio sam je za pomoć, da. Ali je nisam tražio da bude moja žrtva.