Ostavljena🌹- ZAVRŠENA ✔

32.

Prosinac 2019

Ruža

Ljude nije briga za tvoje osjećaje. Nije ih briga s čime se suočavaš u svojim najmračnijim snovima. Ne zanima ih s kakvim se demonima boriš u svojoj glavi. Znaš li zašto ih nije briga? Jer ih ne vide. Ne vide kako te ti demoni razdiru na sitne, goruće, velike komade. Ne vide njihove oštre zube koji proždiru do same srži tvojih živaca. Niti vide ogromne kandže s kojima te grebu do ludila. Jednostavno ne vide i zato ih nije briga. A i ti to, zasigurno, dobro prekrivaš svojim širokim osmijehom. Otkad znam za sebe naučila sam skrivati bol. Nisam imala niti baku, niti djeda kojima sam se mogla požaliti. Jedino što sam imala bio je on. Volio me je usprkos svemu. Htio mi je pružiti puno bolji dom i s puno više ljubavi. Ne znam zašto je sudbina za nas imala druge, bolnije, planove. Ali sam joj zahvalna što mi ga je vratila. Možda sam izvana izgledala jakom, no iznutra sam se raspadala bez njega. Kada pored sebe imaš stup koji te drži čvrsto na zemlji, koji ti pomaže da ne padneš i s kojim prolaziš kroz sve loše lakše je, ali teško je kada ti isti taj stup biva oduzet. On mi je bio jedina obitelj, jedina osoba, kojoj sam ja nešto značila. Vidjeti ga, ponovno, dodirnuti i ljubiti budi opaka i bolna sjećanja, ali i nadu za bolje sutra.

„Pobrinut ću se da imamo bolju budućnost i da sve loše ostane zapečaćeno u prošlosti. Obećavam, ružice." Uzdihano mi je priopćio pokušavajući u isto vrijeme doći do zraka. Žmirila sam maštajući o boljem mjestu, duboko se nadajući da će ovoga puta izvršiti dano obećanje.

„To si mi već bio obećao, Leone!" Bijes pomiješan s razočarenjem govorio je umjesto mene. Vjerovala sam mu prvog puta i vjerovala bih mu opet, ali više nismo klinci. Život me već proveo kroz puno toga. Naučio me je da nije lijep i bajkovit kao što nije ni svijet. Leon se još, očito, ne može pomiriti s time.

„Znam, cvjetiću." Teško je izdahnuo. Odvojila sam se od njegovog čvrstog zagrljaja. Znam da me želi samo usrećiti i dati mi nadu za naš zajednički život, i koliko god se ja duboko u sebi nadam, ne mogu dopustiti da snovi vode moj život kada mi realnost maše iza ugla.

„Ali tada sam bio mlad i glup.."

„Trebala bih se vratiti k Ljiljan."

Zaustavim ga u opravdavanju. Okrenem se krećući hodati prema bolnici. Imali smo trenutak koji ne žalim. I dalje mi je stalo do njega, ti osjećaji nikada nisu nestali, ali budimo realni od tada se sve promijenilo. Mi smo se promijenili. Pokunjeno sam hodala kroz hodnik bolnice dok je on držao razmak iza mene. Nađem se ispred bolničke sobe, obuhvatim kvaku prstima te ju potegnem. Pogled mi se brzo priveže za krevet. Automatski raširim oči kada ga ugledam praznog. Pogledom prođem po sobi zaustavljajući ga na doktoru koji je nepomično ležao na podu. Strah se polako počeo buditi u meni a onda, kada sam shvatila da postoji mogućnost da opet izgubim svoje dijete, me strah potpuno obuzme. Histerično se okrenem prema Leonu koji je nijemo stajao na vratima.

„Nestala je! Nestala je, Leone!" Gledao me je šutke, ne govoreći apsolutno ništa, ne znam je li uopće disao. Primi me za ruku osvrćući se oko svoje osi dok se moj pogled, ponovno, privezao na onesviještenog doktora na podu. Svjetla su se naglo ugasila na što mi je srce poskočilo.

„Stani iza mene." U potpunosti mi je okrenuo leđa. Čvrsto sam primila rubove njegove majice. Suze su klizile mojim licem samo iz jednog razloga – Ljiljan. Bojala sam se samo zbog nje. Nisam imala pojma kroz što moji cvjetić sada prolazi i to je u meni budilo razne scenarije. Snažan stisak na podlaktici prouzrokovao je tihi vrisak koji je izašao iz mojih usana. Dlan se ubrzo našao na njima kako bi zaustavio moj glas.

„Samo budi tiho i sve će proći glatko." Jezivi glas mi je šapnuo na uho. Bio je to isti onaj glas kojemu sam vjerovala. Dala sam mu svoje dijete na liječenje, a on ju je oteo.

„Pusti je. Riješimo to razgovorom."

Koliko mi je mjesec to dopuštao izvana, vidjela sam Leona uzrujanog s jednom rukom u zraku kako pokušava spasiti stvar. Osjetila sam kako mi srce želi iskočiti iz prsiju. Čula sam ga i to me užasavalo. Nisam mislila da će se moj život pretvoriti u ovo. Nisam znala kako ću strepiti svaki dan jer neću znati što se može dogoditi mojoj kćeri.

„Žalim, ali ne primam tvoje naredbe." Suho mu je odgovorio. Držala sam ga snažno za ruku koja je bila omotana oko moga vrata. Gušila sam se u suzama, a on je to još samo pogoršavao. Leon je zakoračio korak prema nama na što me je doktor snažno povukao natrag. Ne znam je li on pravi doktor i ne znam zašto ovo radi ako je. Ne znam više ništa. U nikoga se ne mogu pouzdati i nikome ne mogu vjerovati. Sama sam.

„Hej, približiš li se još samo korak Crvenoj leti glava." Molila sam ga pogledom da ne radi ništa. Ne vjerujem da je to primijetio u ovom mrklom mraku.

„Napravit ću sve, samo je pusti. I nju i dijete. One nemaju veze s ovime." Pokušavao ga je urazumiti, ali uzalud. Što god je on htio radio je ovo s razlogom. Nisam više sigurna ni u Leona. Je li on isti onaj čovjek od prije deset godina? Što se dogodilo? U što se uvalio? Jače me stisne oko vrata zbog čega zarežem.

„Stvarno? One su jedini razlog ovoga. Pogotovo ova Crvena." Snažno me primio za kosu. Zamotao je par pramenova moje kose oko svojih prstiju te ih naglo potegnuo. Obraz mi se našao prilijepljen uz njegovu bradu. Moj mokri obraz ležao je pored njegovog gorućeg lica. Trnci prođu mojim tijelom na njegov jeziv smijeh. Cinično se smijao uživajući u ovome.

„Pusti je, molim te." Leonov glas se počeo polagano raspadati.

„Vrijeme je da platiš." Očekivala sam sve. Od čupanja za kosu do tučnjave. Ali nisam očekivala tupi udarac koji je uslijedio. Naglo sam otvorila oči. Slika koju sam ugledala mi je sledila krv u žilama. Leon je nepomično ležao na podu, a iznad njegovog tijela stajala je muška silueta s tupim predmetom u rukama. Prekoračio ga je došavši do mene. Zažmirila sam od straha.

„Pozdrav, Ružice. Dugo se nismo vidjeli." Nježno je prislonio palac na moj obraz brišući mi suzu. Čim sam začula taj glas spojila sam pogled s njegovim. Tamne oči, baš kao i kod Leona, gledale su me prodorno s dozom sarkazma. Nisam vjerovala na što su naše obitelji bile spremne. Kao što rekoh, ljude nije briga za tvoje osjećaje. Nije ih briga kako ćeš se osjećati kada ti otmu kćer. Nije ih briga kako si se osjećala zadnjih deset godina. Jednostavno ih nije briga.