Ugovor [k.th.] ✔

26."strah"

Taehyung je muškarac koji se nikada nije bojao. Pojam strah, za njega bio je oduvijek izazov. Od kada je naučio hodati, bosim nogama hodao je po putu pun oštrih komadića razbijenog stakla.

Ili se barem tako osjećao.

Život ga nikada nije mazio, bezbroj noći sjedio bi na svom krevetu gledajući u praznu tačku i uvijek bi razmišljao zašto.

Kako je vrijeme prolazilo a on sazreo, shvatio je da život zapravo nikoga ne mazi. Možeš se roditi i istog trena kada otvoriš oči imas nasledstvo koje te čeka, roditelji ti mogu biti bogati, možeš imati sve ali na kraju nemaš ništa ako nisi istinski srećan.

Znao je to, primjer mu je bio njegov nekadašnji prijatelj. Jungkook je rođen u bogatoj porodici, od malena imao je sve što bi jedno dijete poželjelo imati, ali nije bio srećan.

Njegovi roditelji bi često imali rasprave koje njega rasplaču, kada je napunio šesnaest shvatio je da se želi baviti muzikom, ali njegov otac imao je drugačije planove za njega.

A onda?
Onda je počeo posmatrati život jednog siromašnog mladića. Znao je da Taehyungova porodica nema dovoljno novca, znao je da žive u kući od papira, ali kada je po prvi put probao večeru koja je njegova majka spremila - shvatio je.

Nije im bio potreban novac, imali su sve. Postojao je mir u porodici, postojala je sloga i ono najbitnije - ljubav. Sve ono o čemu bi Jungkook samo mogao maštati.

Čak i sada - kada stoji u dnevnoj sobi svoje vile, Taehyungu novac ne predstavlja sreću. Bilo mu je dovoljno što su oba brata sa njim, što je njegova majka u odličnom zdrastvenom stanju i što ima pored sebe ženu koja ga voli.

Nikada nije jurio novac, jurio je sreću. Jurio je bolje sjutra. Samo kako bi svakog dana gledao osmijeh na licima članova svoje porodice.

Dok je gledao kroz veliki prozor, stisnuo je pesnicu i odlučio da ni ovoga puta ne bježi od straha.

"Taehuyng!"

Čuo je dozivanje oba brata, ali se nije obazirao. Hodao je ka vratima vile, sa telefonom u ruci odlučan da ne dopusti nikome da preuzme kontrolu nad njegovim životom.

Širom je otvorio vrata, a na stepenicama zaustavila se plavuša koja se osmjehnula kada ga ugledala. Par sekundi kasnije, shvatila je da ne gleda u nju.

Gledao je u malenu planinu preko puta vile. Znao je da se onaj koji mu diše za vratom, nalazi upravo tamo.

"Ulazi unutra", naredio je.

Loren ga pomalo uplašeno posmatrala, iza njega ugledala je dva brata koji su joj rukama pokazivali da uđe. Zbunjena, nije progovorila ni riječ, prošla je pored Taehyunga i ušla unutra.

Taehyung se okrenuo i nakon što se uvjerio da su svi na sigurnom, zalupio je vratima.

Niko nije reagovao na njegov postupak, znali su da ako ga ne puste - desiće se nešto loše.

"Hajde", progovorio je kada je približio telefon usnama.

"Imaš me na nišanu, šta čekaš?"

Zaledio se kada je ispred svojih nogu ugledao crvenu tačku koja se kretala sporo. Crvena tačka šetala se po njegovom tijelu i zaustavila na čelo.

"Mogao bih te ubiti i to bi bio endgame, Taehyung", osoba sa druge strane linije oglasila se govoreći kroz smjeh.

"Ali, neću", crvena tačka je nestala.

"To bi bilo isuviše lako", dodao je.

"Želiš mene, zar ne?", Taehyung ga upitao.

"O ne, ne, ne. Ne shvataš predsjedniče Kim", ponovo je govorio kroz smjeh što je iritiralo Taehyunga.