20

4.4K 157 13
                                    

Rejčel Blek

Bledo gledam u hranu ispred sebe nemajući ni najamnju želju da je stavim u usta.

Muka mi je više od svega.

Sedni Rejčel.

Ustani.

Jedi.

Živi.

Osećam se kao lutka kojoj drugi povlače konce i pokreću je.

Živim jer drugi to žele.

- Rejčel jesi li pojela? - očujem mamin optimističan glas kako mi se približava te jedva ubacim zalogaj u usta.

- Jesam. - odgovorim te odgurnem pun tanjir od sebe.

- Jesmo li razgovarale o ovome? Moraš da jedeš! - za sada je mirna.

- Jedem. - isplazila sam se pokazujući joj da mrljam po ustima hranu.

- Zašto se tako detinjasto ponašaš? Ne smeš da se izgladnjuješ. - povisila je ton na mene dok me je tužno gledala.

- Nemam apetit! - viknula sam.

- Želiš li da to dete umre u tebi jer ga ne hraniš?

- Želiš li da postaneš ubica Rejčel? - vrisnula je na mene.

- Ja ga ne želim. - pogledala sam je suznim očima, a ona je odmahnula glavom.

- Želiš ga. I sama si svesna toga. - sela je pored mene na viljušku stavljajući komadić mesa.

- Neću to da jedem. - odmahnula sam glavom.

- Kunem ti se na ivici sam da te odvedem kod psihijatra. Uzmi ovo i ne nerviraj me. - gurnula je viljušku ka meni, a ja sam ustala od stola.

- Kako uzmem hranu u usta povraćam. Nije mi do života shvati i pusti me na miru. - govorila sam dok sam puštala suze da mi poteknu niz obraze.

- Ne možeš tako da se ponašaš zbog nekog tamo čoveka! Ne uništavaj sebe! Dozovi se pameti i živi zbog tog deteta u sebi!

- Ja ne želim da živim. - iskreno sam rekla te sam se popela polako uz stepenice do svoje sobe.

Pre šest meseci sam došla u Los Anđeles. Sva nikakva kao što sam i sada.

Dani su prolazili, a ja sam bila sve lošije i lošije. Jednog dana sam pala u nesvest i majka me je hitno odvezla u bolnicu misleći da umirem zbog izgladnjavanja.

No, nije bilo zbog toga. Beba u mom stomaku me je opominjala da se kovarnem. Da uzmem kašiku u ruku i da jedem. Bila sam frapirana kada sam saznala da sam trudna.

Godinama nosim spiralu i na prvu nisam poverovala. Objasnila sam sve doktorci koja me je odmah poslala kod ginekologa. I pogoditi šta...Da, ladno mi je izbio spiralu i napravio mi dete. Divota, zar ne?

Prva pomisao mi je bila 'Ja je ne želim!'. Ona je deo čoveka koji me je uništio. Koji me je osudio na propast, a ja sam samo želela da ga spasim.

Mene sada nema ko.

Imam dane kada sam super, normalno jedem, željna sam komunikacije, smejem se, izlazim...A onda dođu dani kao što je ovaj gde bih najradnije da se ne probudim.

Ne mogu da jedem, plačem, vičem, zatvaram se u sobu i ne izlazim.

Moje psihičko stanje uopšte nije stabilno. Budim se noću jer imam košmare. Ne mogu da sklopim pet sati da spavam u kontinuitetu. Imam nesnosne bolove u grudima i samo želim da me nema.

Neuništiva vezaWhere stories live. Discover now