Opposite » z.m.

five » impossible

možete ostavljati usputne komentare:)

Okrenem se oko sebe gledajući gdje da krenem, no odjednom iza sebe čujem otvaranje i nakon toga zatvaranje vrata. Ostanem stajati na mjestu te zaklopim oči.

"Bježiš od mene." Lagano uzdahnem još uvijek okrenuta mu leđima kada me on grubo uhvati za ruku i okrene k sebi.

"Pusti me!" Istrgnem svoju ruku iz njegove koja mi je ostavila blago crveni trag u svega nekoliko trenutaka.

"Nisi me poslušala danas." Iz đepa izvadi kutiju još zapakiranih cigareta te krene odmotavati prozirni omot. "To nije dobro za tebe." Baci omot na pod nakon čega otvori kutiju iz koje izvadi cigaretu i stavi je u usta. Promatram svaki njego pokret dok se laganim koracima udaljavam od njega.

"Bolje sam prošla nego da sam otišla ondje." Promrmljam tiho, no dovoljno glasno da on čuje.

"Misliš?" Udahne dim cigarete koju je prethodno zapalio i nasmije se. "Izvukla si se za dlaku."

"O čemu pričaš?" Nije mi jasan. Nisam se izvukla. Svejedno je tu, pored mene i priča nejasne stvari.

"Opasni ljudi. Ima ih mnogo." Pogleda nakratko u pod, a onda u mene.

"Kao na primjer ti?" Odmah odgovorim iako znam da mi to nije bila najpametnija solucija.

''Malena.'' Približi mi se korak, hvatajući moju bradu u svoje ruke. ''Od svih zajedno, ja sam najopasniji. I samnom se nećeš igrati jer bi mogla požalit. I slušat ćeš me. Što god ti kažem, to ćeš napraviti.'' Govori mi tiho, gledajući me ravno u oči.

Osjećam se zaleđeno i sve u tom trenutku što mogu učiniti je uzvraćati mu pogled. Dečko nasuprot mene me drži u šaci.

''U redu.'' Odgovaram, iako možda i nije očekivao moj bilo kakav odgovor, što pretpostavljam po njegovom sljedećem izrazu lica. Kiselo se nasmije, a onda se naglo odmakne od mene odlazeći prema vratima.

''Zapamti, ovo je tek počelo.'' I igramo po njegovim pravilima.

*

Stojim u predvorju bolnice sa ostalim studentima čekajući ono dvoje koji kasne. Već pomislim kako je to Alexandri prešlo u naviku, kada je ugledam na ulazu kako me traži pogledom. Mahnem joj rukom što ona primjeti i sa širokim osmijehom dođe do mene pozdravivši me.

''Gdje je Harry?'' Upita na što slegnem ramenima.

Težinu prebacim na drugu nogu te uzdahnem Stojim već pola sata ovdje i počinjem osjećati neku vrućinu u sebi i počinje mi se vrtjeti. Pet sati je već odavno prošlo i trebali bi nas podijelitiu grupe, no nitko ništa ne poduzima.

''Što se dogodilo ono danas?'' Točno znam na što misli. No prokleto ne želim razmišljati o tome.

''Alexandra, nemojmo o tome.'' Pokušam se izvući, ali dobro znam da neću

''Elishe, ovo je zaista previše. Želim znati što se dešava sa tvojim živo...''

''Cure kasnim?'' Pogledam ka Harryu koji me upravo spasio i zahvalna sam mu te odmahnem glavom. Više nemam volje nizašto. Zaista, trebala sam i ja zakasniti. Sada bih došla, a ne bih ništa propustila.

Volontiranje na koje sam se prošli tjedan prijavila misleći kako će biti zabavno, pretvorilo se u noćnu moru.

''Dobro,do kad ćemo ovdje stajati?''

''Ne znam, medicinska sestra treba doći po nas, tako su rekli. Nakon toga će nas podijeliti u grupe i idemo po pribor, a onda van gdje će u pola šest doći ljudi vaditi krv za dobrotvorne svrhe.'' Objasnim na kraju uzdahnuvši te već iznervirano ponovno težinu prebacim na drugu nogu.