Opposite » z.m.

twelve » are you sure?

u.s.p.u.t.n.i?:3

"Nisam mislio da si sposobna za ovo."

"Zašto si mi onda rekao da to učinim?" Još uvijek držim fascikl u ruci te promatram muškarca ispred sebe.

"Misliš li da je ovo najstrašnija stvar koju ćeš učiniti?" Govori, dok stavlja ruke u đepove svojih uskih, crnih hlača

"Ne mislim raditi više ovakvo što." Odlučna sam, iako znam da je on osoba koja me može natjerati na bilošto.

"Jesi li sigurna?"

"Potpuno."

"Nemoj biti, Elishe Williams."

"Zašto ne?" Upitam. Okrene glavu u stranu, no onda ponovno pogleda u mene.

"Imam svoje teorije."

"Vjerujem, no to su ipak samo teorije." Odgovorim mu, znajuči kako ga ljutim svojim odgovorima. Ne bih to trebala raditi, znam to, no radim suprotno tome.

"Elishe."

"Zayn."

Ispruži ruku, očekujuči da mu dam crni predmet, no ne planiram to učiniti.

"Duguješ mi objašnjenje za ono sinoć." Izgovorim, ne znam od kuda mi tolika hrabrost.

"Elishe, daj mi fascikl."

"Što ako pogledam što je unutra?"

"Ne usudiš se."

"Jesi li siguran?" Krenem otvoriti crnu stranicu fascikla ispisanog njegovog imena, kada osjetim njegove ruke na svojim zapeščima.

"Ne izazivaj me." Gleda me ravno u oči, dok oboje ne prekidamo kontakt, a onda mi samo uzme predmet iz ruke i udalji se nekoliko koraka od mene. "Vidimo se, malena."

Ostanem nepomično stajati gledajuči u crnu priliku kako zadovoljno odlazi ostavljajuči me samu.

Pogledam u svoja zapešča primjetivši plave masnice te tiho opsujem pipajuči se ondje.

"Ne vjerujem."

*

Melodija pjesme Rude, koja mi je u zadnjih nekoliko tjedana postala jedna od dražih pjesama moje omiljene grupe, proširi se čitavom prostorijom te umorno otvorim oči, gledajuči gdje je mobitel.

Prvo što primjetim je to da je tek prošlo devet sati, a onda se javim Harryu koja ne prestaje u namjeri dobiti me.

"Reci." Ponovno utonem u jastuk te zaklopim oči slučajući što mi ima za reči.

"Napokon si se javila." Uzdahne dok u pozadini čujem buku automobila i neke glasove. "Slupao sam auto."

Otvorim oči automatski se ispravljajuči u sjedeči položaj pogled bacajuči na prozor gdje sam sinoć ponovno zaboravila spustiti rolete.

"Što si?!"

"Neki idiot se na crvenome zabio u mene i moja beba je zadobila nekoliko ogrebotinica."

"O kojoj bebi pričamo?" Zbunjeno ga upitam, dok ustajem sa kreveta.

"Auto, Elishe." Nakratko zaklopim oči uzdahnuvši, a onda samo klimnem glavom iako znam da me ne vidi.

"Što sada?"

"Trebam svjedoka koji će posvjedočiti da se on zabio u mene, ne ja u njega."

"I?" Točno znam na što ciljam, no očekujem od njega da me to zamoli.

"Molim te dođeš samnom danas u policijsku postaju?"

"No istina, tko je koga lupio?" Nasmijem se, znajuči kako je Harry kriv, a ponovno ne želi priznati.