Opposite » z.m.

one » what do you want from me?

''Alex, moram otići ondje.'' Uzdahnem. ''Već tri dana ga srećem u gradu i uvijek se dogodi nešto loše.'' 

''Po Bogu, što želi od tebe?''

''Ne znam, možda misli da sam saznala nešto što nisam trebala znati. No, ionako nisam pročitala pismo do kraja i nemam ideje o čemu se radi.'' Istina. Sve što sam uspjela pročitati prije tri dana bila je jedna jedina rečenica. I odonda vidim ga na svakome koraku, a to na kraju ne prođe neopaženo.

''Samo ne idi u taj bar, Elishe. Opposite je opasan.''

''Zar da dopustim da zbog mene nastrada moja obitelj? Do vraga, jučer je Eda i mene skoro udario autom!'' Gotovo isfrustrirano viknem kada se na vrijeme stišam. Ne bi bilo dobro da majka ovo čuje.

''Možda je sve ovo neka...'' Prekinem ju.

''Moram nešto poduzeti, Alex. Moram otići ondje i pokušati vidjeti što želi."

''Elishe, večera!'' Začujem majčin glas te mi ne ostaje ništa drugo nego prekinuti Alexandri i otići dolje. Ako ne želim da majka nešto posumnja, na meni je da se ponašam normalno. 

''Obečaj da nećeš otići ondje.'' Duboko udahnem znajući kako neću moći održati obećanje i samo poklopim.

Nekoliko puta rukama prođem kroz kosu tako ju pokušavši namjestiti, a onda izađem iz sobe i stepenicama se zaputim u kuhinju. Ed i majka već sjede za stolom jedući tako da samo klimnem glavom u znak pozdrava i sjednem zajedno sa njima.

*

Kiša. Sjedim kraj prozora, a pogled mi je usmjeren ka van i na vodene kapljice koje padaju neprekidno već par sati. Noć se već odavno spustila, a hladan zrak ušao je kroz otvoreni prozor. Duboko udahnem te rukave svog toplog đempera navučem na prste koji su već promrzli.

Osjetim vibraciju mobitela u ruci te kliknem na primljenu poruku od Alexandre.

'Nadam se da si kod kuće.'

Zakolutam očima te se kratko nasmijem.

'Ne brini.'

Uzdahnem. Pogledam oko sebe tražeći najbolje riješenje i riskiram.

Ustajem sa klupice te brzim koracima odlazim do ormara. Uzmem crne traperice koje na brzinu navučem na sebe, popravim đemper te obujem tenisice.

Laganim pokretom ruke stisnem kvaku  tiho otvorim vrata. Izađem iz sobe te se stepenicama zaputim ka dolje.

Korak, dva, tri. Stepenište mi se nikada nije činilo dužim. Svakim mojim korakom daska lagano zaškripi dajući zvuk koji odjekne prostorijom te ubrzo nestane.

Okrenem se iza sebe pogledom prošavši uzduž cijelog praznog hodnika. Neprimjetno uzdahnem, a onda otključam vrata i izađem van.

Hladan vjetar zapuše u mene te me natjera da zakopčam jaknu do kraja. Kiša lagano prestaje, no svejedno otvaram crni kišobran te izlazim iz dvorišta pazeći da me nitko ne vidi.

Hodam umjerenim korakom dok se svakih nekoliko sekundi osvrčem oko sebe. Redovi uličnih lapmi postali su rijeđi te tek njih par svijetli.

Bojim se što će se dogoditi. Nisam sigurna da je ovo što radim sigurno. Možda sam trebala pozvati nekoga da ide ondje samnom. No gotovo je. Već sam na pola puta do ondje, a strah preuzima veću polovicu mene.

Potpuni mrak. Jedini izvor svjetlosti nalazi se desetak metara od mene - Opposite. Ispred se nalazi nekoliko motora, a iznutra dolazi glasna glazba.

Napravim još nekoliko koraka u naprijed te primjetim dva nepoznata muškarca. Ne razmišljajuči, sklopim kišobran te stanem uza zid pokušavši čuti njihov razgovor. No, sve što čujem je kiša koja iz žlijeba pada u staro željezo ravno ispred mene.