[18+] Podigla sam se s klupe i tako udaljenost između nas učinila gotovo nepostojećom. Tijelom mi je prošao uzbuđujući drhtaj i mišići duboko u trbuhu su mi se stegli. Nisam si mogla pomoći a da ne stavim dlanove na njegova prsa.
Srce mi se jače uzl...
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Kada sam sa 16 godina počela obavljati sitne poslove za oca nisam bila dobra u tom poslu. Uvijek bih nešto zeznula i on bi to onda morao popravljati. No uvijek je bio iznenađujuće strpljiv i nikada nije pružio ništa do li podrške.
Uz naporne treninge i gotovo svakodnevne poslove kroz godinu dana uspijevala sam obavljati sve dodijeljene poslove samostalno, bez potrebe za kasnijom popravkom. Problem je u startu bila i moja fizička sprema jer sam u tinejdžerskim danima bila iznimno pretila. Kada su me postepeno počeli uhodavati u biznis petnaesto godišnja ja shvatila je da s tim kilogramima nikada neće biti dovoljno dobra.
Iako sam započela treninge oni nisu bili ni blizu dovoljno brzi. Tada sam se počela izgladnjivati. Prosječno bih pojela svega jedan obrok dnevno pronalazeći razne laži i načine da ne doručkujem ili večeram s obitelji. Nitko tada nije znao što se događa sa mnom. Svi su se divili trenerskim vještinama jednog od vojnika koji je radio na mojoj fizičkoj spremi. Nitko nije vidio suze s kojima bih svakodnevno zaspala jer sam bila prokleto gladna. Znala sam i tada da takav način nije zdrav, no nisam vidjela drugi izlaz. Od malih nogu su mi svi govorili kako sam rođena preuzeti mafiju. Sve to forsiranje veoma je negativno utjecalo na mene.
Kako su dani prolazili moj želudac se navikao na male količine hrane i postajalo je sve lakše i lakše. Sve do te mjere da bi se na pojam više od jednog obroka gotovo ispovraćala. Do 17 godine bila sam u potpunosti fizički spremna i obučena baratati oružjem. Psihički sam bila na rubu, no uvijek sam se držala one da sam rođena kako bih vodila mafiju i ta me misao vodila kroz dane, mjesece pa i godine.
Niti sada ne smatram drugačije. Godina i pol odsustva pokazala mi je da sam zapravo napustila nešto što mi je godilo za dušu. Samo što sada više ne mislim da mi je život i budućnost vezana nužno samo za rusku mafiju. Kao kćerka jedinica nasljednica sam čitave očeve mafije i dovoljno sam obučena da bih mogla sama vladati njome. No vladati čitavim tim carstvom uz Mattea djelovalo je kao puno bolja opcija. Zajedno bismo bili nepokorivi. Od kako se ta misao pojavila ovog jutra u mojoj glavi nikako da ju uspijem smetnuti s uma.
Prekinula sam tijek svojim pomalo opasnih misli kada je automobil prešao preko rupe na cesti. Prerano je za takve misli, dok oboje shvatimo što bi nastavak zajedničke budućnosti mogao donijeti onda će biti vrijeme za razgovor o poslu.
U retrovizoru sam uočila oba automobila koja su krenula odmah za nama. Držali su odgovarajući razmak u svakom trenutku. Srce mi je zaigralo jer se napokon nešto dešava iako sam se potajno bojala kako bi Kian mogao imati svoje doušnike na svakom ćošku.
''O kakvoj se pošiljci radi?'' upitala sam Mattea koji je bio fokusiran na vožnju. Lice mu se blago opustilo na moj glas, no nije dugo potrajalo.
''10 sanduka čistog kokaina trebalo je krenuti noćas za Makedoniju. Mario ne želi reći u čemu je nastao problem dok osobno ne dođemo tamo.'' Iziritirano je rekao. To je puno robe, a ako se traži osobno donova prisutnost nešto je ozbiljno krenulo po zlu.
