[18+] Podigla sam se s klupe i tako udaljenost između nas učinila gotovo nepostojećom. Tijelom mi je prošao uzbuđujući drhtaj i mišići duboko u trbuhu su mi se stegli. Nisam si mogla pomoći a da ne stavim dlanove na njegova prsa.
Srce mi se jače uzl...
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Najgore pitanje koje netko može da ti postavi je 'Boli li?' S tužnim osmjehom pogledaš u osobu i objasniš joj da, naravno da boli. Bol je nešto što fizički osjetimo. Bol je ono što nam naslućuje da se radilo o ljubavi. Jer kada ljubav prestane ostane gorak osjećaj praznoće. Osjećaj da samo imali nešto što smo izgubili. Potom bi uslijedilo pitanje 'a kada bol prestaje?'. S očima punim tuge odgovaraš da ako se radilo o pravoj ljubavi, onda nikad.
Ponekad iz čiste slučajnosti upoznaš osobu i jednostavno kliknete. Bude vam ugodno s njom i ne morate se pretvarati da ste netko tko niste. Postoje ljudi koji hodaju okolo s velikim srcem, dušom koja sja, a da nisu ni svjesni svoje ljepote.
Ponekad, u sred običnog života, naiđe ljubav koja nam pruži bajku. Ljubav koja vam podari osobu koja razumije vaše misli. Osjećaj je to koji može nadvladati svaku drugu intimnost.
Nikada ne smijemo gubiti nadu. Nadu u bolje sutra. Nadu da nakon oluje dolazi duga koja donosi tisuće šarenih leptira kako bi nanovo obojili naše živote.
Na posljetku završit ćemo tamo gdje smo i trebali biti. S osobom s kojom nam je suđeno ostarjeti. I radeći ono što trebamo raditi. No zašto se u životu vodimo time da uvijek nešto trebamo. Trebam ići na fakultet. Trebam ići u teretanu. Trebam se hraniti zdravije. Trebam naći supružnika i zasnovati obitelj. Kada ćemo početi raditi ono što želimo, a ne ono što trebamo.
Želim li ići na fakultet? Želim li ići u teretanu i hraniti se zdravo? Želim li uopće obitelj? Ako na ta pitanja odgovaramo potvrdno onda je vrijeme da promijenimo svoj stav i prestanemo govoriti 'trebam', već 'želim'. Jer stav je onaj koji nas čini snažnim i moćnijim u tuđim očima.
Ako je ipak odgovor na ta pitanja negativan, onda ne samo da mijenjamo svoj stav već i čitavo postojanje. Jer nema sreće u rađenju nečega što 'trebamo', a zapravo ne želimo.
Tek kada krenemo raditi stvari jer to želimo, i naš život postat će bolji. Počet ćemo uživati u njemu upravo onako kako nam je suđeno ostarjeti.
Nakon večere otac je napustio imanje. Iako sam bila pomalo tužna jer se rastajem od njega i naša druženja neće biti toliko frekventna, ipak nisam mogla ništa nego se smiješiti. Muškarac koji je stajao iza mene bio je moj razlog smijeha i sreće. Razlog je zbog kojeg želim ostati ovdje, a ne zato što trebam.
Pogled mi je pao na djevojčicu koja je imala ruke oko moga struka. Tužno lice i razbarušeni pramenovi odavali su da je u velikoj žalosti. Ipak na prvu se složila s mojim ocem. Nešto kao da je kliknulo između njih i čak sam ih prije večere uhvatila kako užareno razgovaraju o nekoj priči o šumskim životinjama.
Promatrajući ih, shvatila sam kako bi on bio izvrstan djed i da bi bila sebična kada mu ne bih podarila unučad. Pogotovo nakon svega što je učinio za mene.
''Djevojke moje, mislim da je vrijeme za spavanje.'' Obratio nam se Matteo. Nessino lice se ozarilo i bez prigovora je krenula prema kući. Trudili smo se za večerom razgovarati o lijepim stvarima i paziti kako ne bismo potaknuli nove suze s njezinih očiju. Ionako ih je isplakala bezbroj.
