"Sve u redu, gospođice Brown?" upitala je znanstvenica svoju kolegicu, koja je umjesto odgovora samo potvrdno kimnula.
Charlotte Brown je bila znanstvenica. Ali ne kao Michael ili Scarlett. Bila je uspješna. Studirala je mikrobiologiju. Na Mars su je pozvali da radi u labosu s najvećim svjetskim umovima.
Charlie je voljela svoj posao, ali nekad kao da ju je gušio. U laboratoriju nikad nije bilo dosadno i uvijek je bilo nečega za istraživati, kakvu čudnu tvar i slično.
A nakon što je Isla umrla, čudnih tvari je bilo posvuda.
Zeynep, voditeljica Hotel Alien je očjanički pokušavala smiriti situaciju, zadnje što joj je trebalo je stanje opće panike.
Charlotte je vidjela Islino tijelo, uzela sve potrebne DNA uzorke, no bez Philipa nije bilo dovoljno dokaza.
A ta stvar?
Bila je sve osim čovjeka.
...
Prolazili su dani. Zeynep je pokušavala zatajiti onu stvar, rekla je da iznad Isle nije bilo ništa. Uvjeravala je putnike da je to bila zabuna ili kostim, da je ubojica čovjek i da se skriva među njima.
Philip je nestao.
Tim se tog dana našao u Scarlettinoj sobi, sobi 506. S njima su bile i neke pridošlice, Esmeraldina Korjeka, Maria i Radomir.
"Hoćete piti nešto?" ponudi Scarlett.
"Daj vadi vina," naredi Ondrej.
"Meni se pije nešto jače," odgovori Abai, "Imaš rakije?"
"Ma što će tebi rakija? Uostalom, nisam pijandura kao neki," Scarlett se nasmije.
"Ne želim komentirati tu izjavu," Michael se oglasi iz kuta prostorije.
Carmen pogleda Grace, "Imaš zvučnik?"
Grace samo kimne, "Tko pušta muziku?"
"Ja ću," ponudi se Alonzo.
"Doslovno bih da svi puštaju, samo ne ti," Ingrid se nasmije, "Izgledaš kao da imaš loš ukus."
"Pa i ti imaš loš ukus čim si išla na ples s Ondrejem," Maria se naceri.
"Ma šta se ti javljaš?" Ondrej ju pogleda, "Pička ti je najgledanija stvar u ovom jebenom hotelu."
Michael nije mogao izdržati a da ne prasne u smijeh, a Mariji je bilo vidno neugodno.
"Zašto se smiješ?" ona prosikće i prijekorno pogleda Michaela.
"Jer je smiješno."
"Nije smiješno."
"Jest. Smješno je. Jer je istina."
Malo neugodne tišine nikad nikome nije naškodilo.
...
Zvono je označilo početak prvog sastanka, koji je trajao 5-10 minuta. Charlotte i ostali znanstvenici su se poredali u hodniku ustanove. Nadređeni im se zvao Petro Kovalenko, bio je iz Ukrajine i bio im je strah i trepet. Uglavnom, zahtijevao je sastanke dvaput dnevno kako bi se obaviještavali o stanju. Ali Charlie nije znala ništa posebno. I nije vidjela razlog tih sastanaka.
A na njima je uvijek postojao netko tko bi rekao nešto čudno. Ili sumnjivo. A Kovalenko bi samo kimnuo, zabrinuto ili zadovoljno. I to je Charlottu ostavljalo u čuđenju i šoku.
Kovalenko prošeta do njih, stane pred njih sa svojim čuvarima, a onda se i oglasi, "Takahashi, izviještaj?"
Znanstvenik azijskog podrijetla istupi, "Sve u mom sektoru radi kako bi trebalo raditi."
"A Vaš sektor je?"
"Pa, ja sam kemijski tehničar. I trenutno radim na-"
"Ne zanimaju me detalji. Brown, izvještaj?"
Charlotte istupi, "Moj sektor je mikrobiologija. Sve funkcionira. Sve je u redu. Otkrila sam nešto više o biološkoj strukturi molekula u onoj sluzi."
"Kasnije ćeš mi donijeti dokumente u ured," on naredi, a ona samo kimne, "Olsen, izvještaj?"
Znanstvenica iz Norveške istupi, "Riba je još u kavezu. Sve je pod kontrolom u mom sektoru."
Charlotte se nije mogla načuditi kad je Kovalenko kimnuo s, činilo se, olakšanjem.
"Dobar posao," on pohvali, "Vratite se na svoja radna mjesta. Brown? Htio bih porazgovarati s Vama. Nasamo."
Charlotte je čekala dok su ostali odlazili, a onda se približila nadređenom, "Trebali ste me?"
"Htio bih Vam ponuditi promaknuće i povišicu."
Charlottine oči se razgorače; takvo što stvarno nije očekivala.
"Prepoznajem Vaš rad i Vaš talent. Htio bih da radite u sektoru gospođe Olsen," on joj reče.
"Gospođe Olsen...? Bez uvrede, ali zar ne mislite da je ona malo...Luda?"
"Mislim da nemate pojma o čemu pričate."
...
Scarlett je pušila na terasi svoje sobe, ostali su još bili unutra. Nije to radila godinama, ali osjetila je iznimnu potrebu za dimom. Posebno s obzirom na sve nedavne događaje. Tad je čula nekakav udar iznutra, okrenula se i vidjela da se Michael zabio u klizna vrata.
"JEBEM TI MATER-" držao se za nos dok mu je ova otvorila vrata.
"Jesi dobro?" blago ga je pogledala. Ni njemu nije bilo baš dobro u zadnje vrijeme. Promijenio se od one noći.
"Ma jesam. Ne brini," stane pored nje na terasi, "Došao sam zapaliti jednu."
"Nemoj pušiti crack na mom balkonu."
"Neću. Obična cigara. Nisam glup da ti se zamjerim. Izgledaš kao netko tko dobro udara. Ne brini."
Ona se na to samo nasmije.
Šutjeli su nekoliko minuta. A onda je ona progovorila.
"Michael...?"
"Hm?"
"Jesi dobro...?"
"Već si me pitala."
"Ne, mislim...Jesi li dobro s obzirom na...?"
"Na Islu?"
"Da."
On uzdahne.
"Bila je mlada. Premlada. I mnogo ju je ljudi voljelo. Kakav gubitak."
"Znam," ona potvrdi.
"I siguran sam da ti je rekla o onoj noći i o-"
"Ma znam i za to. Način na koji si ju pogledao...Zgadio si mi se."
"Bio sam gad. I u gadnoj situaciji."
"Nije to bilo tako davno."
"Svjestan sam."
Još malo neugodne tišine.
"Ali sumnjam da bi se išta promijenilo da je samo nisam dozvao da dođe pored mene i Brazilca," on se opravdavao.
"Opravdanja i analiziranje prošlosti ne mijenjaju samu prošlost."
"Ali može utjecati na mene u budućnosti," on se branio.
"Možda," ona nije htjela priznati da je u pravu.
"Valjda je sve što sada osjećam krivnja. A nisam ju ja ubio."
"Na neki način i jesi. Da joj nisi to napravio...Možda ne bih išla s tim Francuzom."
"A možda i bi."
"Nikad nećemo znati, zar ne?"
On odmahne glavom.
Ingrid tada otvori klizna vrata, "Pušači? Idemo unutra igrati istinu ili izazov!"
