Poglavlje 11
"Tresem se," Esmeralda izdahne, skrivala se u prizemlju, u kuhinji, s Abaiem i Carmen. Kad su čudovišta ušla u zgradu, njih troje su bili u restoranu.
"I redu je," Abai ju obgrli, "Bojiš se, zar ne? I ja se bojim. Tako se, tako bojim."
"Baš ste pizde," Carmen prosikće, u ruci je stiskala Ingridinu lovačku pušku; zamolila je Ingrid da ju joj posudi za svaki slučaj, budući da ga je Ingrid držala u oružarnici, otišli su po njega na putu do restorana. Puka sreća, ali mogla bi im spasiti život. Esmeralda je imala i pištolj, međutim, igrom slučaja svi metci tog kalibra su nestali iz njenih džepova. To možda nije bila slučajnost. Ipak je uljez bio među putnicima.
"Nemoj to govoriti, bez te puške i ti bi se tresla," Esmeralda prosikće.
"Tresu mi se pantalone," Carmen joj se naruga, "Uostalom, nemamo li boljeg posla nego da stojimo tu? Trebali bismo naći zalihe. I bolje skrovište. Tko zna koliko ćemo se dugo morati skrivati dok ne dođe pomoć."
"Pomoć?" Abai ju pogleda, "Očekuješ pomoć? Misliš da će netko doći?"
"Moraju," Carmen je stiskala pušku toliko da su joj zgobovi pobijelili.
"A tko će doći?" Abai joj se približi za nekoliko koraka, "Tko?"
"Ljudi iz baze," ona ga ošine pogledom.
"Ljudi iz baze su jednako najebali kao mi," on prosikće, "U bazi nema specijalaca. Nema pomoći. Nema ničega. U bazi su bili znanstvenici. A sad su i oni mrtvi."
"Kako to znaš? Kako to možeš znati?" Esmeralda ga pogleda sa suzama u očima.
...
Zeynep je bila u ambulanti, u Katyinoj sobi, posjećivala ju je i ispitivala kad su se te stvari počele probijati. Napale su i ubile medicinsku sestru koja je izašla iz ambulante po novu infuziju. Sad su Katya i Zeynep ostale same.
Tenzije zbog Michaela su rasle opasno brzo.
Katya se uspravila i sjela, uz bolni škrgut zubima, rana je bila još svježa i izrazito duboka.
"Kako je on?" upitala je Katya Zeynep.
"Hm?"
"Michael. Kako je?"
"Oh," ona okrene glavu i zagleda se kroz prozor, "Ma nije mu ništa. Žilav je."
"Znaš, sve što sam radila na Zemlji radila sam za obitelj," Katya skrene s teme dok se igrala s plahtama, "Ali nisam ih posjećivala. U rodnom gradu. Prošlo je par godina otkad sam ih vidjela. I onda je došao put na Mars i otišla sam vidjeti mamu. Bila je bolesna. U stvari, otkad pamtim bila je bolesna. A sad joj je bilo gore nego ikad, ali je blistala. Smijala se. Usprkos boli. Rekla je da me voli. Da je ponosna. Da će sve biti u redu. Živjela je sama dugi niz godina. A taj dan svi smo se okupili. Rođaci i moja braća i ostali. I bila je tako sretna. I sad mi je žao što nikad nisam dolazila. Žao mi je što se češće nismo okupljali. Svi ti silni Božići i Uskrsu i Nove godine što ih je sama provela..." Katya zakopa lice u ruke, "Sram me."
"Razumijem to," Zeynep kimne.
"A braća? Imala sam dva starija brata i tri mlađa. Osim što sam mami pomagala financijski jer nije mogla raditi, odgajala sam ih cijelo djetinjstvo. A pomagala sam i starijima po njihovim kućama. Oženili su se. Svi. I svi imaju težak obiteljski život. Nemaju novca. A ja sam im, valjda, bila nada. Ja i moja rukometna karijera. Katya Sidorov. I njena svijetla budućnost. Gomila sranja. I nikad se nisam fokusirala na sebe. Ikad. U životu sam svega bila s jednim dečkom. Imala sam možda 16 ili 17. Prevario me. Braća su mi pobjesnila. Istukli su ga. Iza škole u koju smo tad on i ja išli. Srednje škole. I od tad nije bilo ništa. Samo ja i moj faks i Moskva i rukometna karijera. A mami? Mami je bilo teško. Sve teže svaki dan i..." Katya je osjetila da joj na oči naviru suze.
"Znam," Zeynep promrmlja, "Ne plači, Katya. Znam da ti je teško," ona sjedne na krevet pored nje, "Znaš, imala sam muža na Zemlji. I dijete," Zeynep joj pokaže srebrni vjenčani prsten koji je još uvijek nosila.
"Kako to da si onda bila s Michaelom" Katya upita, "ako imaš muža?"
"Vidiš, sve je bilo u redu. Imala sam brak u trajanju od 6 godina. Dijete od 3 godine. Bila sam sretna, ali umorna. Bilo je tu mnogo stresa. Radila sam u jednoj tvrtki. Prodavala kuće. Morala sam šarmirati ljude, da tako kažem. Zato su me i izabrali za ovaj posao. I sad, sve je bilo sasvim dobro. Stvari su bile dobre. Život mi je bio lijep. Jednog dana vraćala sam se s posla i rekla mužu da pokupi našeg sina iz vrtića jer sam ja bila preumorna. Kad sam došla kući, primila sam poziv od bolnice."
"Što se dogodilo?" Katya ju pogleda.
"Dogodila se nesreća. Bilo je 15:09. Datum je bio 30. 2. 2088. i bilo je 15:09 sati. Moj muž i sin su se vozili po mostu koji je bio neophodan dio puta do naše kuće. Neki neoprezni mladić tek je dobio dozvolu i mahnitao po cesti. Zabio se u auto mog supruga tako da se auto zabio u pregradu na mostu, jednu od onih pregrada kako bi se spriječile nezgode i pokušala spriječiti samoubojstva. Znaš, samo pregrade na mostu. Auto je valjda imao kakav kvar. Zračni jastuk se mom suprugu nije uključio. Ali jest mom sinu, koji je iz glupih razloga bio na suvozačkom sjedalu iako sam tisuću puta rekla suprugu da ga tamo ne stavlja. Pritisak tog zračnog jastuka ga je ubio u trenu. Provela sam dobar dio vremena pitajući se:
- Što bi bilo da se dogodilo na neki drugi dan?
- Što bi bilo da se dogodilo na mostu gdje nije bilo pregrade?
- Što bi bilo da sam ja vozila umjesto njega?
- Što bi bilo da naš sin nije bio u autu?
- Što bi bilo da se taj tip zabio u auto u drugom susjedstvu? Nekom gdje se na ulici igraju mala djeca?
- Što da je taj dan bila kiša? Što da je bilo snijega?
Ali glavno pitanje mi je uvijek ostalo isto.
Da se bilo što promijenilo, bi li obojica preživjeli? Sad su mrtvi, a ja...Ja ne znam što bih dalje. A ovaj hotel je izgledao kao odlično gubljenje vremena dok se nosim s ovakvim gubitkom."
"Žao mi je, Zeynep," Katya reče tihim glasom.
"I meni je bilo."
