DRUGO POGLAVLJE

452 82 6
                                    

Žika 1956 Beograd

Možda nisam imao sreće da imam oca, njega nisam nikada upoznao, a ni Mara ni Nikolija nikada o njemu nisu pričale. Bolelo ih je obe. Moja sreća je to da sam imao dve majke.
Nažalost ostao sam bez obe. Mara je preminula pre pet godina, a Nikolija pre mesec dana.
Divim im se. Dve žene sa petoro dece pregrmele su Prvi svetski rat. Mi, njihova deca smo se poženili i poudavali i zajedno sa njih dve i svojim porodicama pregrmeli i Drugi svetski rat.
Sad ženimo i udajemo našu decu. Ali ono što svako moje dete zna da sve što imamo dugujemo Nikoliji. Razmileli su se po belom svetu znajući da jednog dana imaju obavezu da taj dug vrate. Ne mislim na materijalni dug, već na ono pravilo da se dobro dobrim vraća.

Ivan 2023...

Zadovoljan, zavalim se nazad u ležaljku, osećajući lagan pritisak njenih usana, blag ukus piva i podivljale hormone.
Vreme je da se vratim među žive. Neću je ženiti, ali možemo jedno drugom pružiti zadovoljstvo. Pre nego što sam stupio u kontakt sa njom, proučavao sam je. Nema burmu, što mi daje pravo da mislim da je možda slobodna. Ako je za ova dva dana vidim, prići ću joj, pa nek bude šta bude.
Misli mi prekine obaveštenje da mi je stigao mejl. Otvorim ga, kad opet ista glupost. Ovaj put ga čitam isključivo da bih blokirao pošiljaoca i prekinuo ovu šaradu. Međutim, mejl nije upućen sa ko zna koje adrese, već iz poznate advokatske kancelarije Banović. Udubim se u sadržinu, da vidim šta to ko od mene hoće.

Poštovani Ivane,
Na zahtev kolege iz Dalasa, pokušavamo da sa Vama stupimo u kontakt.
Naime, njihov klijent pokušava da stupi u kontakt sa srodnicima Nikolije Savić. Prema njihovim istraživanjima, Vi ste njen potomak.
Molimo Vas da nam se javite.
Advokatska kancelarija Banović
Aleksa Banović
Pozovem majku, ona bi trebala da zna da li je ta Nikolija naš predak ili ne.
„Sve u redu?” Kao i uvek, samo brine da se nešto loše ne desi.
„Jeste, ne brini, treba mi jedna informacija. Imamo li mi neku Nikoliju među precima?”
„Imamo, mog dede majka, šta god to bilo u rodoslovu. Što pitaš?”
„Neko iz Amerike pokušava da stupi u kontakt sa mnom, znaš li ti šta o tome?”
„Da, čula sam priče, ali nisam kopala po tome. Bili su neki ljudi kada si ti imao možda godinu ili dve, iz Amerike, navodno neki rođaci, ali niko nije znao kako smo povezani.”
„Aha, pominjala si ti to jednom, ali zar oni nisu bili godina tvog dede i jel moguće da su živi.”
„Vidiš Ivane, to što ti mene zoveš Staramajka od moje četrdesete, ne znači da sam toliko stara. Moj deda da je živ imao bi 93 godine, što nije nemoguće.”
„Da li da se javim ljudima, sad me kopka ko su?”
„Koliko se ja sećam, deda ih je uvek pominjao u pozitivnom kontekstu. Javi se, možda žele da dođu, možda istražuju svoje korene, neće te pojesti. Kako ti je tamo?” Moja majka nikada ništa ne pita. Ne zabada nos u tuđa posla, čak ni kada sam bio u rasulu, nije ništa pričala, čekala je da joj kažem ono što želim i uvek bila podrška, zato joj verujem i uvek kada treba nešto da odlučim konsultujem se sa njom. To je kao da umesto majke imate glas razuma.
„Dobro je, odmaram.”
„Uživaj ” Završimo razgovor.
Veče je već počelo da se spušta, pa pokupim svoje stvari i krenem da se presvučem. Vreme je za večeru, a o mejlu ću razmišljati u ponedeljak, vikend je zvanično počeo.

Dunja...
Pogledam se u ogledalo, buknula sam kao bulka. Nije ni čudo. Nikada u životu ništa nisam uradila spontano, stihijski, nepromišljeno. Do sada.
Poljubila sam nepoznatog čoveka. Počnem da se smejem jer zamislim moje Voćkice kako navijaju. Po njima, verovatno bi trebala da mu sednem u krila, tamo na bazenu i da ga spopadnem. Mada ideja nije loša. Dobar je, a i ima ono nešto. Bio bi dobra kombinacija za ovaj vikend. Što da ne?!
Pljusnem se hladnom vodom da mi krv stigne u mozak, jer sam totalno prolupala i odem da se oblačim za večeru, a posle ću da prošetam malo. Veče je baš prijatno.
Spustim se u restoran, gladna, jer sam jutros doručkovala na brzinu.
Večera je na bazi švedskog stola i stvarno ima svega, što bi rekli ima i ptičijeg mleka. Uzmem plato i napunim ga domaćinski. Baš onako kako večeram i kući, jer je to jedini obrok koji mogu da pojedem na miru.
Sa hranom krenem u potragu za slobodnim stolom, ali se predomislim. Vidim njega i odlučim da mu se pridružim.
„Slobodno?” Upitam iz pristojnosti iako sam plato već spustila na sto. Ustane i pridrži mi stolicu, što me iznenadi jer maniri u poslednje vreme nisu u modi.
Oštar muževan miris ponovo uradi svoje i ono malo dlačica koje su mi ostale se naježe.
„Naravno, izvolite.” Sednem, sačekam da se vrati na svoju stolicu i preko stola mu pružim ruku.
„Dunja”, prihvati moju ruku.
„Ivan, prijatno.” Rukom pokaže na prepun plato ispred mene.
„Hvala, izvoli.” Klimne glavom i počne da jede.
Jedemo u tišini, ponekad ja uhvatim njegov pogled, a po nekada on moj. Ne osećam se čudno, čak šta više opuštena sam. Prija mi njegovo društvo.

Prvi završi sa večerom, sedi i posmatra me. Kada i ja odložim pribor, po svim pravilima bontona, upita me: „Pivo pijemo ovde ili negde u Banji.”
„Pre bih u Banji, prijala bi mi šetnja.”
Bez reči ustane, prođe mi iza ledja i čeka da ustanem, kako bi pomerio stolicu. Bože ovakvi su izumrli u prošlom veku.
Kako izađemo iz hotela, tako počnemo da pričamo. Saznam da je veterinar, a on da gajim kupus i prerađujem ga. Tu priču uvek koristim, jer ljudi sa poniženjem gledaju ljude sa sela. Svi bi da budu menadžeri i šefovi. Niko da zasuče rukave i da zaradi platu.
Međutim, on nastavlja da se isto ponaša. Kulturno i fino, kao da ga takva informacija ni ne interesuje. Bože, pa neće da me ženi, verovatno je i njemu cilj da se malo zabavi.
„Nadam se da ti neće smetati da ovaj vikend, mislim slobodno vreme ovog vikenda provedemo zajedno?” Osmelim se da pitam.
„Sa zadovoljstvom, ali pre toga moram nešto da te pitam.”
„Pitaj.”
„Da li ima neki muškarac u tvom životu?”
„Ne, već duže vreme.”
„Ne volim i ne želim da budem ni prvi ni drugi, već jedini. Bilo to za noć, za vikend ili za život. Oprosti što sam ti postavio pitanje, ali meni je bitno.”
„I ja volim da sve bude jasno, pretpostavljam da nemaš ženu?” Licem mu pretrči nelagoda, i povežem to sa njegovim pitanjem.
„Samo bivšu, već tri godine sam sam.”
Uzmem ga za ruku i priđem. Propnem se na prste. Poljubim ga. Obgrli me oko struka i produbi poljubac.
Kada se razdvojimo, uzme me za ruku, nastavimo da šetamo. Svratimo u baštu nekog kafića i popijemo kafu, pa se polako vratimo u hotel.
Nedugo zatim nađemo se u mojoj sobi.  Bez mnogo žurbe završimo u krevetu gde do kasno u noć istražujemo sopstvene granice.

Dobro se dobrim vraćaWhere stories live. Discover now