A girl with lots of love

62.Dio

Probudila sam se i još uvijek sam bila u bolnici.
Ustala sam i gledala sobu.
Bila je mala sobica, cijela bijela i sa tipičnim bolničkim krevetom u sredini.
Onda sam otišla do prozora, pomaknula zavjese i gledala van gdje su ljudi šetali i razgovarali.
Onda sam zagledala jednu djevojčicu koja je sigurno imala isto puno godina kao Vanesa.
A onda sam je se sjetila.
"Ostavila sam Vanesu samu!", rekla sam sama sebi i odmah uzela mobitel sa smeđog stolića pokraj kreveta.
Prvu osobu koju sam nazvala je bio Andrew.
Kao i uvijek.
"Kako si mi y/n?", odmah me pitao kada se javio.
"Jel' Vanesa kod tebe?", pitala sam uznemireno.
"Da, da Vanesa je tu u dobrim rukama"
"Oh hvala bogu!"
"Što je bilo?"
"Pa ništa, samo sam mislila da je Vanesa sama doma"
"Ahaa"
"Mhm"
"Dobro y/n Vanesa i ja sada jedemo pa onda moram ići jer nije pristojno biti na mobitelu za stolom"
"Oke Andrew, onda dobar tek vam i pozdravi mi Vanesicu"
"Hoću. Ćao"
"Bok"
Poklopila sam i razmišljala o jučerašnjem danu.
Cijeli dan je bio okej samo večer nije bila dobra.
Izgubila sam najbolju prijateljicu i dečko mi je u komi.
Osjetila sam suze na obrazu i stavila si ruke na lice.
Počela sam tiho plakati zbog toga što se dogodilo.

***

Napokon će me pustiti iz bolnice.
Već je prošlo četri dana ovdje i više nisam izdržala.
Ali danas su svi nalazi bili dobri i napokon sam mogla ići doma.
Spremila sam stvari i vani čekala Andrewa.
Nazvala sam ga da dođe po mene jer u tom stanju nisam mogla voziti i nisam imala auto.

Nakon pet minuta je napokon došao.
Sjela sam na suvozačevo mjesto i zagrlila ga.
"Kako si mi sekice?", pitao me odmah.
"Dobro sam Andrew. Samo me malo bole noge"
Upalio je auto i krenuli smo kući.

Nakon 15 minuta vožnje napokon smo stigli doma.
Otključao je vrata i odmah je Vanesa dotrčala do nas.
"Vanesaa", rekla sam veselo i zagrlila ju.
"Mama", rekla je tiho.
Pustila me i uzela sam je u naručje.
"Kako si mi, dušo", pitala sam ju.
"Dobjo"
"Super"
Poljubila sam Vanesu na čelo i otišle smo u sobu da se malo odmorimo.

Probudilo me konstantno zvonjenje mobitela.
Otvorila sam oči i javila se, bez da sam gledala tko me zvao.
"Halo?", pitala sam umorno.
"Oh dobra večer gospođo y/l/n!"
"Ha? Tko je to?"
"Čini se da ste spavali. Ja sam vaša doktorica Linda Češnjar. Oprostite na smetnji"
"Aha. A što trebate?"
"Ne trebam ništa samo sam vam htjela reći da vam se muž probudio iz kome i čeka vas da ga posjetite"
"Stvarno?! Joško se probudio iz kome?!"
Odmah sam ustala iz kreveta i odbježala do ormara.
"Da probudio se i čeka vas. Rekao je da mu nedostajate i da vas želi vidjeti"
"Oke, hvala vam. Recite mu da dolazim odmah"
"Može, doviđenja"
"Ćao"
Brzo sam si nešto uzela iz ormara i obukla se.
Otišla sam u Andrewovu sobu i rekla mu da idem posjetim Joška i da neka pazi na Vanesu.
Te sam otišla van i ušla u auto.
Nisam bila u stanju voziti ali sam sve to napravila da vidim Joška.

Došla sam u bolnicu i odmah na recepciji pitala u kojoj sobi je.
Rekli su mi broj i na kojem je katu i krenula sam.
Stigla sam kod sobe i otvorila vrata.
Napokon sam vidjela Joška i bježala do njega.
Toliko snažno sam ga zagrlila da sam ga i uplašila.
"Ljubavi", rekao je, "Došla si"
"Pa da, napokon si se probudio!"
"Koliko dugo sam spavao?"
"5 dana"
"5 dana?! Imam osjećaj kao da sam spavao 5 minuta a ne dana"
"Znam kako ti je ljubavi i ja sam bila jednom u komi"
Još smo malo razgovarali i onda sam morala otići.
Krenula sam prema autu i noge su me počele strašno boljeti.
Više ih nisam osjetila i morala sam sjesti na pod.
Toliko me boljelo da sam počela plakati.
Nakon što sam se malo smirila, pokušala sam ustati ali netko me primio za ruku.
"Nemoj tako naglo ustajati"
"Amelia?", pitala sam i pogledala prema gore.
Da, to je stvarno bila ona!
"Što ti radiš ovdje i zašto mi pomažeš?"
"Došla sam posjetiti tatu koji je u komi a onda sam te zagledala kad si sjela na pod. Promatrala sam te par minuta a onda kad si pokušala ustati sam te zaustavila"
"Hvala"
"Molim. A sad ću te odvesti doma"
Samo sam kimnula i krenule smo u auto.
Tamo smo malo razgovarale.
"A zašto si mi pomogla?", pitala sam odjednom.
"Jer sam vidjela da nikoga nije bilo u blizini i nisi bila u dobrom stanju"
"Aha. A zar se već ne ljutiš na mene?"
"Nee već dugo se ne ljutim jer sam saznala da mi je Manuela cijelo vrijeme lagala i da ti to nikad ne bi napravila"
"Znači opet smo prijateljice?"
"Da naravno. Mislim samo ako ti želiš"
"Da želim!"
Počele smo se smijati i razgovarale smo o žvotu.