Chapter 10.

846 76 29
                                    

Liam se toga ponedeljka nije pojavio u školi. Nije bio tu ni u utorak, ni u srijedu, iako su Ashton i ostatak ekipe redovno pohađali nastavu. A Rose? Rose je željela da ne misli na njega, da se ne pita gdje je i šta radi, ali poznato je da su jedno želje, a drugo stvarnost. Nije bila sigurna  bježi li Liam od obaveza i škole, ili pak od nje i osjećaja koji su bili potpuno strani. Međutim, u nešto je bila sigurna - za Liama je zaista imala neku vrstu osjećanja, a to svakako nije bila mržnja. Bilo je teško pomisliti da će dečko koji je za nju do nedavno predstavljao glavnog neprijatelja, postati neko ko će stati u njenu zaštitu bez imalo razmišljanja. 

Sa Sarah nije razgovarala još od one večeri i bilo joj je zaista teško posmatrati svoju drugaricu koja je izgledala odlično, dok je Rose bila skrhana. Istina je ta da ni Sarah nije zaboravila na Rose, ali je imala nešto što bi joj skrenulo misli sa osobe koju je povrijedila. Rose, sa druge strane, nije imala nikoga. Cameron je bio njen mlađi brat koji je i inače, a sada pogotovo, imao svoje probleme. Njeni roditelji nisu bili vrijedni pomena, a u Liama, sa kojim se u zadnje vrijeme zbližila, nije imala dovoljno povjerenja da bi mu rekla bilo šta o sebi, što bi kasnije na bilo koji način mogao upotrijebiti protiv nje. Kao što je to uradila Sarah.

U četvrtak, Liam je bio tu, ali nešto je bilo drugačije. Bio je mračniji nego inače, kao da se povukao u sebe. Rose je sjedila na klupi ispred škole i posmatrala ga dok je stajao sam i u tom trenutku, palio novu cigaretu. Treću za redom. Odlučila je da će ovaj put, ona biti ta koja je hrabra i prići njemu, iako je izgledao kao da bi u ovom trenutku mogao ubiti bilo koga, možda čak i pogledom. Prilazila mu je, usporeno i nesigurno, svaki korak joj je bio težak i nestabilan, a do poslednjeg trenutka nije znala hoće li stati ispred njega, ili će se okrenuti i izgubiti se u gužvi. Odabrala je nešto što nimalo nije ličilo na nju. Odabrala je opasnost.


"Pušenje ubija." Promrmljala je, prekrštenih ruku i razbarušene kose, dok se očajnički trudila da izgleda samouvjereno. Uistinu, izgledala je i više nego samouvjereno. Izgledala je očaravajuće i divlje... izgledala je kao neko ko bi se svidio Liamu na prvi pogled, da nije toliko oštećen.


"Pa šta?" Odgovorio je, ali je ipak bacio ostatak cigarete i zgazio ju kada mu se  Rose u potpunosti približila. "Kao da je nekome stalo ako crknem." Podsmijehnuo se, više ironično, i pogledao ju u plave oči. Rose otvori usne u želji da nešto kaže, ali ni jedna riječ nije izašla. Ništa osim jednog teškog, razočaranog uzdaha. 

Neko vrijeme, vladala je potpuna tišina.  Rose nije znala šta da kaže ili kako da se ponaša nakon njegove izjave, ali kada je vidjela da se sprema izvaditi i zapaliti novu cigaretu, nešto je eksplodiralo u njoj. Zaista nije obožavala pušače, ili bilo koji tip ljudi koji bi platio da umre.


"Pa, nekome bi možda i bilo stalo da se malo manje ponašaš kao kreten." Slegnula je ramenima i nasmijala se.

"A kako bih trebao da se ponašam?" Upitao je, prevrćući očima. Željela je spomenuti dan kada je stao ispred nje i branio ju, kada se osjećala sigurno kao nikada do tada, ali umjesto toga, samo se ugrizla za usnu i prećutala. Nije znala kako bi reagovao na spomen toga dana i da li bi opet počeo da je izbjegava, kao što je to radio protekla tri dana.


"Pa ne znam, nikada nisam upoznala drugačijeg Liama," slagala je, jer jeste. "Ali, iako smatram da si dovoljno glup da plaćaš da umreš, nisi toliko glup da ne znaš kako da se ponašaš manje kretenski." Vragolasto se nasmijala.

 Bila je drugačija nego zadnji put kada je Liam imao priliku vidjeti ju, što je bilo čudno, ali Rose je četiri dana gradila zid oko svojih osjećaja koje je, već sada, vješto skrivala od svijeta, pretvarajući se da je sve u savršenom redu. Ali ništa nije bilo u redu. Njeno dugogodišnje prijateljstvo se raspadalo, kao i njena porodična 'harmonija', ako ćemo to tako nazvati jer Rose, u stvari, nikada nije imala pravog mira u onome što svi zovemo dom. 


"Ne želim da me smrt iznenadi." Rekao je samo to, gledajući u daljinu, kao da se prisjećao nekoga, nečega, ili pojedinog trenutka iz njegove prošlosti. Rose je odbila ispitkivati oko ove izjave, pa su ostatak slobodnog vremena proveli u tišini koja je bila prekinuta školskim zvonom. 

-

"Rose?" Poznat glas natjerao je Rose da se ukipi u mjestu, ostavljajući je bez mogućnosti da se pomjeri ili kaže bilo šta, pa makar to bio i šapat. 


"Vjeruj mi, Ro. Da ti imaš nekoga i da ga voliš u pola kao što je volim Ashtona, prešla bi preko toga da je nekome oduzeo život. Ali, pošto ti nemaš nikoga, ne možeš se staviti na moje mjesto." - odzvanjalo je, iznova i iznova u Roseinoj glavi. Sjećanja su se vraćala i vrtila po njenoj glavi, a isti film, ponavljao se ispočetka, do kraja. Na zidu koji je Rose izgradila oko svojih osjećaja, sada su bile pukotine. Borila se da ne zaplače, jer su joj oči već bile pune suze i počele su da je peckaju. Ali suzdržala se. Neće zaplakati. "Ako nemaš ništa više da kažeš, ćao. Nije mi do toga da slušam pridike nekoga ko se nikada nije istinski zaljubio." - i opet.


"R - Rose." Rose je osjećala bol u Sarinom glasu, ali nije imala ni snage ni volje da se okrene. Bila je spremna da se vrati u onaj pakao od kuće, a sada još i ovo. "Oprosti. Možeš li mi oprostiti? J - ja..." Sarah je zamuckivala od nesigurnosti i kajanja, dok su se suze, jedna po jedna, spuštale niz njene obraze. "Izdala sam te. Znam da se osjećaš izdano jer si mi rekla s - sve, a ja sam to upotrijebila protiv t - tebe na najgori mogući način. Povrijedila sam te, a ti si zadnja osoba koja je zaslužila da toliko pati. Znam da patiš. Znam i da... da nemaš snage da se okreneš i pogledaš me, ali ako se budeš osjećala usamljeno, moja vrata su ti uvijek otvorena. Eto. H - hvala što si me saslušala."


Sarah je bila u pravu. Rose nije imala snage da se okrene i pogleda ju u zamagljene oči pune suza. Tada bi se slomila, njen zid bi se srušio i opet bi bila na samom početku, ovoga puta, bez zida koji bi spriječio njene osjećaje da isplivaju. Nakon Sarine zadnje izgovorene riječi, nastavila je hodati, kao da se ovaj razgovor, koji je više zvučao kao monolog, nikada nije desio. Bilo je lakše tako - izbjegavati ono što je neizbježno izbjeći i što bi te sustiglo kad, tad. Ali za sada, bilo je lakše, a kada je stigla do kuće i neprimjetno ušla u svoju sobu i izvadila mobitel iz torbe,  imala je šta i da vidi.


"Jesi li možda za to da malo izađemo na vazduh i porazgovaramo o... hm, na primjer, gdje se to skriva tvoj takozvani ''drugačiji'' Liam... (ovo sam ja, ponašajući se malo manje kretenski, ok?) - L"  - gotovo istog trenutka kada je pročitala poruku do kraja, na njenom licu zablistao je osmijeh i to je bilo dovoljno, dovoljno za Rose da zna kako će provesti ostatak večeri... 


______

Ha. 

Nastavak. Nakon pet dana. Ha. Inače, noćna inspiracija.
Nastavak nije ono, ekstra dug, ali sa obzirom da je tu nakon saamo pet dana, 1350 riječi je dovoljno. A i imala sam malih poteškoća sa inspiracijom, sa obzirom da nisam pisala baš baš dugo, ali mislim da je sad sve ok. 

Stvarno bih voljela kad bih vidjela neki duži komentar u kojem će mi neko reći šta stvarno misli o događajima iz zadnja dva nastavka. To bi mi puno pomoglo, jer stvarno dugo nisam pisala, a mnogo je lakše pisati kada neko kaže šta mu se sviđa (ili ne sviđa) u vezi priče. 
U svakom slučaju, hvala vam što se još uvijek uz mene i što niste ''nestali''.

Volim vas sveee,

Anon



RoseWhere stories live. Discover now