Rose

Chapter 4.

Osjećala je kako joj se otkucaji srca usporavaju, kako se krv u njenim venama ledi i kako joj koljena klecaju. Gledala ga je sa netrepljivošču, a njene plave oči bile su pune jeze, straha i nemira. Rumene usnice bile su blago otvorene, kao da je željela nešto da kaže, ali je ostavila neprogovorene riječi da lebde negdje u vazduhu. Na trenutak je mislila da će izgubiti tlo pod nogama, ali tada se pribra i proguta knedlu koja joj je davno zapela u grlu, ne znajući koliko je vremena prošlo otkako je Liam izgovorio zadnje riječi.

"Ja.." Prozbori tiho, jedva dovoljno za Liam'a da čuje njen drhtavi glas i da zaključi koliko je uplašena. To ga je nasmijalo.. činjenica da ga se ona toliko plaši njega je nasmijavala. Bio je nevjerovatan, bezosjećajni gad i nije ga bilo briga. Živio je da bi drugima uništavao živote jer više nije imao svoj. Uživao je gledajući nju kako pati, bilo je nešto posebno u njenim plavim očima koje su sijale posebnim sjajem kada je on u blizini. Nije to bio nikakav sjaj povezan sa dobrim osjećajima, bile su to suze koje je ona uporno pokušavala sakriti. "N - ne znam o čemu pričaš." Prošaputa pokušavajući da održi očni kontakt, ali bilo je tako teško gledati ga u oči, a ne zaplakati. Željela je vrištati upomoć, željela je da uđe u kuću i po prvi put zagrli roditelje i brata jer joj se u ovom trenutku činilo kao da više nikada neće, ali znala je da neće završiti bolje od onog jadnog dečka ako ispusti neki krik ili pak napravi korak. 

"Ne bih rekao. Vidio sam te, Rose, vidio sam te sopstvenim očima i ne možeš mi dokazati drugačije!" Vrisnuo je na nju. Bio je to prvi put da joj je izgovorio ime i Rose se stresala od samog sjećanja na njegov ogorčeni glas dok se derao. Možda bi radije da ju je nazvao plastičnom, ili čak barbikom, jer je shvaćala da je bijesan dovoljno da zaboravi da ju treba povrijediti još više. "Gotovo je." Rekao je nešto tiše kada je ugledao nekoliko prozora koji su se iznenada otvorili. Bilo je tako teško odoliti vrištanju, ali znala je da ma koliko ljudi brzi bili, Liam je odmah ispred nje i može okončati njen život i prije nego što najbrži čovjek izađe napolje. 

"G - gotovo?" Promuca, osjećajući slabost u nogama koje su je izdavale. Liam ju snažno uhvati za nadlakticu i počne ju vući za sobom, dok su se suze nizale jedna za drugom, od straha, ali i boli koju je prouzrokovala njegova gruba ruka. Ubrzo su došli do crnog Audi'a sa zamračenim staklima, kada je Liam otvorio vrata suvozačevog mjesta i ugurao Rose u auto. Rose'inom glavom prošle su najcrnje misli. Nije željela umrijeti. "L - Liam?" Prošaputa kada je sjeo pored nje i pokrenuo auto. "Gdje me vodiš?" Upitala je tiho, brišući suze koje su se slivale niz njene blijede obraze. "Neću nikome reći, samo me pusti da idem." 

"Začepi, plastična." Rekao je sa osmijehom i Rose u tom trenutku zaboravi da se nalazi u njegovom autu, krećući se u nepoznatom pravcu i da joj vjerovatno nema spasa, pa je odlučila provesti zadnje trenutke života iskrenom po prvi put.

"Prestani me tako zvati!" Vrisnula je, a Liam'ov osmijeh nestade sa njegovog lica. Mislio je da će ponovo  zaplakati, ali nije. Njene plave oči sijevale su od bijesa, a tijelo joj je drhtalo od ljutnje, a ne od straha. "Nisam plastična, nikada u životu nisam išla na operaciju bilo čega jer moj tatica nema vremena da uopšte porazgovara sa mnom, ali vidim da je tvoj očito mnogo vremena posvećivao tebi čim si tako umažen i umišljen! Ne vrti se čitav svijet oko tebe! Znam da uživaš u tome da mene vrijeđaš jer tebe vrijeđa to što ja nisam još jedna od djevojaka koje ti se ulizuju i koje bi uradile sve šta im kažeš! Ne možeš se pomiriti sa time da me nije briga ko si i šta si dok god se ne motaš oko mene, pa to radiš sve češće u zadnje vrijeme! Tako si jadan i odvratan i gadiš mi se i mrzim te!" Zavrištala je prije nego što joj je nestalo glasa. Bijesno se zavalila u sjedište i okrenula glavu prema prozoru, izbjegavajući da ga pogleda. Sjedili su u tišini, Liam nije mogao ništa reći jer su ga boljele njene riječi i koliko god bio zadovoljan kada je on nju vrijeđao potpunim neistinama, osjećao se i gore od Rose jer je sve što je ona rekla bilo istina. Smetalo mu je što ona ne trči za njim. Smetalo mu je što ga uporno izbjegava i što pokušava biti jaka dok joj upućuje riječi koje bi svakoga rasplakale. Smetalo mu je što je Rose bila potpuno ravnodušna prema svemu što je on radio i želio je to promijeniti. Nije mu bilo ni do čega. Danas je želio uplašiti Rose do tolike mjere da uradi što god on poželi, ali pokvarila mu je sve planove. Više nije bio raspoložen za provociranje Rose, nije bio raspoložen čak ni da priča, ali bio je preponosan da bi okrenuo auto i vratio ju kući. "Znaš šta? Kada budeš bespomoćan, patetičan, sam i kad te niko ne bude htio, požalićeš za svaku ružnu riječ koja je izašla iz tih tvojih bijednih usta, a da je bila upućena meni." Prosiktala je. A on? Znao je da ju je povrijedio, međutim, ona nije znala da je povrijedila njega, ali ni on ni ona nisu znali da te povrijediti može samo osoba do koje ti je stalo ; ostali ne mogu.