Rose

Chapter 2.

Čitava porodica Hawthorne sjedila je na okupu, za trpezarijskim stolom u sasvim pristojno uređenoj kuhinji. Rose je bila mirna, iako joj nije bilo do doručka uzevši u obzir da je današnji susret sa njim bio neizbježan, a Rose'in dan bio je pokvaren, unaprijed. Tišina koja ih je okruživala nije bila nimalo prijatna i Rose je samo čekala kada će njena majka viknuti na njenog bezobzirnog brata koji umjesto da doručkuje, gleda u mobitel i dopisuje se sa još jednim od njegovih neodgojenih, nekulturnih prijatelja. 

"Cameron, spusti taj prokleti mobitel. Odmah!" I samo tako, doručak savršene porodice Hawthorne bio je prekinut, svi pogledi usmjereni ka neozbiljnom Cameron'u koji se bezobrazno smješkao majci. "Zar opet?! Zašto jedan dan ne možemo započeti kao svaka druga, normalna porodica?" Tada se i Rose nasmija, te time zaradi majčin prijekoran pogled.

"Stvar je u tome da mi nismo normalna porodica." Progunđa Rose, gledajući čas u tatu, čas u mamu. "I ti i tata se pretvarate kao da smo u nekome filmu gdje sve mora biti savršeno, kada smo ustvari daleko od toga. Bolje je bilo dok vas nije bilo briga, jer vam je to ustvari išlo od ruke." Reče sa malo više drskosti nego što je planirala.

"Naravno da nas je briga, Rose. O čemu pričaš?" Njena majka reče, znatno nježnijim glasom, što natjera Rose da gotovo istog trenutka prevrne očima. Stvar je bila u tome da njihovi roditelji jednostavno nisu imali vremena za to, nisu imali vremena da brinu za vlastitu djecu. Cameron je već upao u loše društvo, a svi mi znamo šta se dešava sa Rose. 

"Vi nemate pojma šta se dešava u životima vaše djece, ali bilo bi bolje da tako ostane. Nikada se niste znali nositi sa nesavršenostima." Rose je sa tim riječima završila doručak, ostavivši roditelje bez riječi koju bi mogli izgovoriti u sopstvenu odbranu. Cameron je polako ustao i krenuo za sestrom koja se u trenutku činila kao jedina osoba koja ga razumije. Kada je shvatio da je zaključala vrata od sobe, odustao je sa odlukom da će ju ostaviti da se smiri. 



Dva sata nakon rasprave sa roditeljima, Rose je bila spremna za školu ali samo fizički, jer njen um nije mogao podnijeti činjenicu da će za samo sat vremena morati slušati njegov glas i suočavati se sa uvredama. Nosila običnu crnu majicu koja joj je savršeno pristajala uz vitko tijelo, farmerke i crne conversice sa košuljom koja je visila na njenim kukovima. Torbu je prebacila preko ramena i tako izašla iz kuće. 

Zakoračivši u školsko dvorište, Rose se iznenada osjećala kao da joj ponestaje zraka. Duboko je udahnula prije nego što se zaputila prema glavnom ulazu gdje su je dočekali Sarah i Ashton, sa osmijesima od uha do uha. Sarah istog trenutka povuče Rose u snažni zagrljaj, a Ashton ju nježno potapša po ramenu i prije nego što je imala priliku pozdraviti ih, Ashton je nervozno pogledao u Sarah, a zatim u Rose.

"Stvarno mi je žao zbog onoga juče, trebao sam nešto poduzeti." Promrmlja tiho, osjećajući grižnju savjesti koja je postajala sve veća otkako je gledao u te nedodirljivo plave oči. 

"Gledaj, Ash, zaista nema razloga da ti bude žao. Nisi ti kriv zato što je Li.." Željela je reći da je gad, da je najgora vrsta lošeg, da nikada nije upoznala nikoga ko je pokvaren upola kao Liam, no svlada se. Naposlijetku, Ashton je ipak Liam'ov najbolji prijatelj. "..Liam ono rekao." Prošaputa i požali istog trenutka, jer se Liam iznenada pojavio i potapšao Ashton'a po ramenu, istovremeno odmjeravajući Rose vragolastim pogledom. 

"Zašto razgovaraš sa ovom barbikom?" Liam se podsmijehnu, a Rose spusti pogled, osjećajući opet ono crvenilo. "Oh, ćao Sarah." Pozdravi ju sa osmijehom, a onda opet pogleda u Rose koja je obraze vješto prekrivala gustom, smeđom kosom. "Želim da te pitam nešto, sa obzirom da juče nisam stigao." Na njegovom licu zablista bezobrazni smiješak, a ona proguta knedlu. Rose nakratko pogleda Liam'a pravo u oči, šta ga natjera da se sledi u mjestu i za čitav trenutak, osjećao se kao da niko drugi ne postoji. Ta razmjena pogleda, srećom ali i nesrećom po Rose, nije dugo potrajala jer je Liam odlučio ponovo otvoriti usta. "Kako je moguće da tako lijepa djevojka može biti tako plastična?" Reče, smiješkajući se još bezobraznije nego maloprije. Rose trepnu nekoliko puta,  suzdržavajući suze, a onda brzim korakom prođe pored Liama okrznuvši lagano njegovu ruku. Osjetili su trnce, i ona i on, ali nijedno nije bilo dovoljno pametno da bi se osvrnulo na tu malo sitnicu koja je bila toliko važna. Ona je bila povrijeđena, a on je bio ponosan jer je uspio, uspio je da ju povrijedi i taman kada je pomislio da će se Ashton nasmijati, on ga je pogledao sa malom dozom gađenja prije nego što je obuhvatio Sarinu ruku i otpratio je do ormarića, ostavljajući Liam'a samog da razmisli o maloprijašnjim postupcima. 

U međuvremenu, Rose je stajala kraj njenog ormarića i više skrivala lice od ostalih nego tražila knjige za idući čas. Na trenutak, pomislila je da je izuzetak te da Liam samo nju svakim danom iznenađuje tako lijepim riječima, ali prisjetivši se djevojke koja čitavu nedelju nije dolazila u školu samo zbog njega, odustala je od te ideje. Kad je uočila Ashton'a i Sarah koji su joj prilazili, smjesta se pribrala te izvadila knjige, a na licu joj je blistao lažni osmijeh. 

"Jesi li dobro?" Ashton upita, a Rose samo klimnu, osjećajući blago peckanje u očima. "Stvarno je pretjerao, reći ću mu.."

"Ashton." Rose ga prekinu, smiješkajući se kao da je sve bilo uredu. Ali nije. "Uredu je. Zaista." Ona progunđa prije nego što mu pokloni prijateljski zagrljaj, a zatim zajedno sa Sarah ode u učionicu gdje su trebale imati čas.

"Koji kreten, ja ne mogu vjerovati." Sarah iznervirano progunđa, gledajući u tihu i povučenu Rose. "Odvratan je, najradije bih da ga Ash nikada nije upoznao.. gad, pokvareni, bezobzirni gad." Govorila je Sarah, kao da je navijena, ali činjenica da je neko stajao iza nje u tom trenutku nije ju ostavljala ravnodušnom, kao ni Rose.

"Oh, Sarah? Smijem li znati kome su namijenjene sve te slatke riječi i komplimenti?" Bezobrazni osmijeh zablistao je na Liam'ovom licu dok je Sarah gutala krupnu knedlu. Iako je bila sa Ashton'om, imala je taj strah od Liam'a koji je svaki put dolazio nenajavljen, ulazio u njen um i izlazio tako velikom brzinom, da nije stigla ni da reaguje. Rose samo spusti pogled, bez ijedne riječi izgovorene Liam'u koji je samo čekao da nešto kaže. Priželjkivao je dosta toga, ali Rose, ma koliko tiha i osjećajna, nije bila tip koji bi tek tako dao dečku poput Liam'a sve što poželi. 

"Nemam šta reći, taj neko je potpuno nebitan." Sarah posebno naglasi tu riječ, a Liam'ov smiješak polako nestade sa lica. On je znao da je Sarah pričala o njemu i činjenica da ga je nazvala nebitnim, nije mu se sviđala. Uopšte.

"Sarah, sjedi do Ashton'a." Grubo naredi, gledajući ju pravo u oči. Sarah se ukipila od straha. Sa jedne strane, Rose koja je pogledom preklinjala prijateljicu da ne ode, sa druge strane, opasni Liam koji će ju prebaciti milom ili silom. Sarah usnama oblikuje jedno 'izvini' prema Rose, a onda uzme torbu i premjesti se u klupu pored. Osjećajući kako se ritam njenoga srca ubrzava, Rose zgrabi torbu sa namjerom da se prebaci u zadnju klupu, ali zaustavi ju snažna ruka koja je obuhvatila njen zglob i Rose se ukopa na mjestu, nesposobna da uradi bilo šta osim da ostane za klupom gdje je Liam želio sjesti. On spusti svoj ruksak na pod pored klupe i pogleda ju, vragolasto.

Po završetku časa, Liam lijeno podignu svoj ruksak i izađe iz učionice, ostavljajuću uplašenu Rose da sjedi sama za njihovom klupom. Rose nije mogla trpiti više ni sekundu Liam'a i njegovih nimalo  zabavnih igara, skupila je ono malo hrabrosti što je imala, prebacila torbu preko ramena i uputila se prema Liam'ovom ormariću, nesvjesna šta ju čeka. 

"Liam." Reče, oštro, pokušavajući da ostane čvrsta pri odluci da mu ovaj put odbrusi i da mu pokaže da nije slabić. "Šta želiš od mene? Nađi sebi drugu barbiku, jer ja to nisam. Ja nisam igračka, Liam." Otresito promrmlja, gledajući ga pravo u oči. Njene plave oči začarale su ga i stajao je nekoliko trenutaka, nesposoban za bilo šta, da izgovori jednu riječ ili pak da se bezobrazno osmijehne što je postalo njegov zaštitni znak. 

"Želim svašta nešto." Nakon što se pribrao, on reče samouvjereno. "I da, možda ovako izgledaš živo, ali ti si mrtva iznutra." Reče, a Rose proguta knedlu, pronalazeći u ovome dvostruko značenje iako Liam nije imao pojma za to. "Ti nisi ništa više no obična igračka i ne zaslužuješ da se prema tebi ophodim bolje nego inače. Nisi posebna, Rose, nisi nimalo drugačija od drugih." Svaka riječ bila je poput mača koji je iznova probijao njeno odveć povrijeđeno, slomljeno srce. 

"Ti si jedan bezosjećajni, pokvareni gad." Rose poželi da ga pljune u lice, no svlada se, svjesna da joj to neće donijeti ništa dobro. "Misliš da si toliko bolji od ostalih? Misliš da si vrijedniji, da si iznad svih? Pa pogodi, Liam Payne, nisi upravu i po prvi put, ne bojim se da ti kažem u lice da si najodvratnije stvorenje sa kojim sam se suočila u svih sedamnaest godina svoga života i da te mrzim iz samoga dna moje duše." Reče drhtavim glasom, suzdržavaljući se da ne zaplače, a Liam je stajao ispred nje, dok mu se u očima nazirao mali tračak boli. "Proklet bio.." Vrisnu Rose, osjećajući nalet suza koji nije mogla zaustaviti. Suze pune boli i povrijeđenih osjećaja probile su se na površinu te počele da klize niz njene problijedjele obraze. "..proklet bio, Liam James Payne."

___________________________________________

Ugh, izvinite što je ispalo ovako bezveze ali stvarno nisam mogla bolje jer sam bila u žurbi. Užasno je. Dobila sam neke nove ideje za priču, pa očekujte da Rose ovih dana ide sve češće i češće, naravno, ako stignem zapisati te ideje. 

Neki dan sam službeno završila sa školom pa očekujte nastavke neke od mojih priča svaki dan, nadam se. Trudim se ne biti lijena. Ne ide mi baš, hahah. (Ipak, 1750 riječi u ovom nastavku nije malo, zar ne?)

Hvala vam mnogo na svim onim divnim komentarima koje nikako nisam očekivala. Voljela bih kada bi bilo bar 5 komentara na ovom dijelu jer želim znati šta mislite o ovome i da li da nastavim u Wordu gdje ću pisati samo za sebe ili da nastavim ovdje? Šta mislite o Rose, Liam'u? O nastavku?

Love ya all, Anon.