Rose

Chapter 19

Povrijeđena sam. Boli me ignorisanje, hladnoća, izbjegavanje. Uopšteno, sve kroz šta trenutno prolazim, zbog Liama. Ne progovara ni riječ, ćuti i gleda u jednu tačku. Povremeno ga uhvatim kako krišom gleda u mom pravcu, ali kad se ja usudim pogledati u njegovom, on skrene pogled. Kao da smo odjednom postali stranci, kao da između nas nikada nije bilo ničega. Ja sam, naivna i neobazriva, pomislila da je sve to zbog noćne more, da je još uvijek potresen i da mu nije lako što je neko svjedočio njegovoj slabosti; ipak je bio preponosan da bi sebi dopustio tako nešto. Međutim, izuzev mojih sumnji, nije mi ostalo ništa za šta mogu da se uhvatim, ništa što bi otkrilo misteriju Liamove ravnodušnosti prema meni.

Prolaze sati, a ja se sve više osjećam nepoželjno u njegovom domu. Nakon nekog vremena, sve moje stvari bile su spakovane i ja sam bila spremna da odem. Elanis je rekla da sam uvijek dobrodošla, nadam se da njena ponuda još uvijek stoji jer se ne planiram vraćati kući roditeljima i bratu koji me nisu nazvali da pitaju jesam li dobro.

Na svu sreću, Elanis je bila i više nego srećna da me primi u svoj stan koji nije bio ni blizu velik kao Liamov, ali je bio zaista lijep i prijatan. Tu sam se bar osjećala dobrodošlo.

Iako je prošlo dva dana otkad sam zadnji put vidjela Liama, nisam prestajala razmišljati o njemu. Kao što me je kopkalo kad je Liam ravnodušan prema meni, kopka me i kada me ignoriše. Koliko ja znam, nisam napravila ništa loše; nikome nisam rekla za njegovu tajnu, sinoć sam uradila sve kako bi se on osjećao bolje, a on se, nakon svega, trudi da me izbaci iz svoga života. Ne znam čime sam to zaslužila.

Budući da Elanis ne ide sa mnom u školu, a sa Sarom ne razgovaram, školskim hodnicima prolazim sama. Na trenutak dižem pogled dalje od svojih crnih starki i tada ugledam njega; naslonjenog na njegov ormarić koji nije bio mnogo udaljen od moga. Ne obraćajući pažnju na njega, ostavila sam knjige unutra i izvadila nove, za idući čas. Imala sam namjeru da ga ignorišem upravo onako kako je on ignorisao mene, da prođem pored njega kao da ne postoji, kao da smo stranci, ali moja namjera bila je upropaštena onog trenutka kada su nam se pogledi susreli. 

Izgledao je prilično napeto dok je stajao tako, prekrštenih ruku i smrknutog lica. Bio je dovoljno odbojan i zastrašujuć da natjera ostale da ga izbjegavaju u širokom krugu, ali nedovoljno da natjera i mene. Za razliku od ostalih, ja sam imala dovoljno hrabrosti da ga pogledam u oči i pronađem toplinu koja ga je odavala, koja mi je govorila da je on onaj isti nesiguran dečko koji me je neku noć grlio kao da mu život zavisi od toga. Bez oklijevanja sam krenula prema njemu. Iako je okrenuo glavu na drugu stranu kad sam stala ispred njega, znala sam da je bio svjestan moga prisustva.

"Liam", prosiktala sam, ljutito. Njegova glava i dalje je bila okrenuta u drugom pravcu. "Liam!", rekla sam nešto glasnije kako bih ga dozvala, no bezuspješno.

Kako bih izbjegla scenu u školskom hodniku, zgrabila sam ga za ruku i počela da ga vučem napolje. Na moje iznenađenje, Liam se nije opirao, te smo ubrzo stigli do školskog parkinga koji je bio u potpunosti prazan.

"Slušaj me sad", kažem otresito i stajem ispred njega na taj način da me mora gledati u oči. "Stvari ne funkcionišu onako kako ti želiš! Ne možeš me samo odjednom početi ignorisati!", vičem na njega. "U jednom trenutku si ljubazan dečko sa kojim volim provoditi vrijeme, a u idućem si kreten koji me ignoriše. Koliko puta treba da ti ponovim? Ja nisam tvoja igračka!", u tom trenutku, Liam me strijelja pogledom kao da sam rekla nešto u potpunosti pogrešno. Mislila sam da će nešto reći, ali pošto nije, ja sam nastavila svoj monolog. "Ne znam kakvom me osobom smatraš, ali bez obzira na to, ja te nikada ne bih izdala. Mislim da si svjestan toga, tako da ne vidim razlog tvog ignorisanja."

I dalje nije odgovarao, što je počinjalo da me nervira. Tupo je buljio u moje oči, proučavao moj izraz lica, ali je ćutao. Izraz na licu mu je bio toliko ravnodušan da nisam mogla zaključiti je li smiren ili uznemiren.

"Ne možemo biti prijatelji", rekao je odjednom, a nešto u meni kao da se slomilo. "Jednostavno zaboravi na mene."

"A - ali..."

"Rose, zaboravi!", viknuo je, a ja sam zadrhtala i napravila korak unazad kako bih napravila distancu između nas. Primijetila sam oklijevanje u njegovim očima, baš kao što sam primijetila i to kako je zamalo napravio korak kako bi vratio prvobitnu udaljenost, ali ništa od toga nije moglo umanjiti osjećaj izdaje i bola koje sam sada osjećala. Ipak, bez obzira što sam opet povrijeđena, nisam mogla pokazati koliko su boljele njegove riječi.

"Dobro!", viknula sam i zaputila se nazad u školu, ostavljajući ga samog na praznom parkingu.

Brzim korakom sam ušetala u školski hodnik i krenula prema svome ormariću, ne obazirući se na svijet koji me okružuje. Par puta sam nekoga zakačila, no to me nije natjeralo da se zaustavim. Sve dok moj nos nije došao u susret sa nečijim veoma tvrdim, čvrstim grudima. Odmaknula sam se, trljajući nos, kad sam pogledala u dečka sa kojim sam se sudarila. Mislim da bi pravilno poređenje bilo živi zid.

"Izvini", nespretno smo rekli, u isto vrijeme. 

"Mislim da te nisam vidjela ranije", rekla sam i osmijehnula se. 

"Pa to bi bilo opravdano, zato što sam se prebacio tek prošle sedmice", obrazložio je, uzvraćajući osmijeh. 

"Oh", izustila sam, pomalo zatečeno. Mislim, nije bio početak školske godine. Jako rijetko se dešava da učenici dolaze na samoj polovini godine. Ili ja nisam primjećivala kad se to desi? "Zašto si se prebacio?", pitala sam, jer nisam mogla obuzdati radoznalost. 

"Duga je to priča", nasmijao se, pomalo nervozno, a moj osmijeh je nestao sa moga lica. On je izgledao napeto, stiskao je šake i disao ubrzano. "Pa, kako se zoveš?", pitao je, očajan da promijeni temu.

"Rose", rekla sam sa kiselim osmijehom. Ne znam zašto iznenada osjećam neku odbojnost i hladnoću prema ovom dečku; osjećam kao da ne bih trebala da razgovaram sa njim. "Kako se ti zoveš?", pitala sam, ali neprijatni osjećaj od maloprije nije nestao. 

"Ti si Rose?", izgledao je pomalo iznenađeno, ali i veoma veselo u isto vrijeme. Zašto je ovo rekao kao da zna ko sam? Par trenutaka sam u tišini gledala u njegove oči, potpuno zbunjena, kad je on odlučio da se predstavi. "Izvini", kaže i opet se smješka. "Connor Evans."

"Pa, drago mi je", rekla sam. "Connor", promrmljala sam, iako nisam bila u potpunosti sigurna u vezi toga da li mi je drago ili ipak nije. Moja osjećanja prema njemu sada, bila su potpuna supronost osjećanjima onog trenutka kada smo se sudarili i kad sam se smješkala poput neke naivne klinke. Sada su u mome pogledu čučale sumnja i zbunjenost, a osmijeha nije bilo na mome licu.

"Oh, nemaš pojma koliko je meni drago", rekao je, a na mome licu se pojavio jadan pokušaj od uljudnog osmijeha. "Pa, hoćeš li biti ljubazna da mi nekad pokažeš okolinu? Ipak sam novi."

"Pa, ovaj...", zamuckivala sam, dok je nešto u dubini mojih misli šaputalo : reci ne, reci ne. "Pa, što da ne", slegnula sam ramenima i okrenula se kako bih otišla svojim putem, ali on me je zaustavio kada me je uhvatio za ruku i natjerao hiljade trnaca da prođu kroz moju ruku. Nisam se osjećala prijatno, onako kako sam se osjećala kada bi me Liam dodirnuo. 

"Nećeš da mi daš svoj broj?", pitao je sa tužnom facom i podignutom obrvom. Pretpostavljam da je pokušavao izgledati slatko. Ključna riječ je pokušavao, pošto mu nije išlo najbolje. Bar ne u mojim očima.

"Pa, valjda... hoću", promrmljala sam, a zatim sam mu izdiktirala broj i napokon krenula svojim putem. Tada sam na drugom kraju ugledala Liama, koji me je strijeljao pogledom. Izgledao je kao da je upravo svjedočio našem razgovoru, a mene nije bilo briga. Naposlijetku, on je taj koji je prvi odustao. 

_______

iii novi lik, šta mislite o connoru? je li on njen novi dečko? ili su njene sumnje opravdane? 

ozbiljna sam kad kažem da se ozbiljno radujete idućim nastavcima... stvarno su uzbudljivi3:)

i mnoooooogo bih voljela kad bi neko napokon bio dovoljno ljubazan da mi kaže mišljenje???