Lena
Po čemu će me ljudi pamtiti? Što će o meni govoriti kad me više ne bude bilo? Dobra ili loša? Jedno je sigurno, još uvijek nisam postigla svoju svrhu, ili neki životni cilj da budem pamtljiva, mada sa svojih dvadeset i pet godina možda je još i rano za takve dosege. Ispravljam pitanje, što ljudi pričaju baš ovaj čas o meni koje više nema? Gledaju na moj nestanak kao nešto samovoljno? U smislu vratit će se kad joj dosadi da se krije ili slično? Moja obitelj i bližnji plaču za mnom ili odmahuju rukom? Jesu li se potrudili uopće otići na policiju prijaviti moj nestanak? Značim li im uopće da barem malo brinu?
Nikada nisam tratila vrijeme postavljajući si pitanje za pitanjem, ali sada imam vremena i previše da to vrijeme započinjem i mrziti. Zanima me tako jako je li organizirana potraga, svaki dan križam to pitanje kao rez na zidu koji se mrvi nakon što po njemu prođem stražnjim dijelom čajne žličice? Već danima me ovdje drže kao taoca. Nas dvije ovdje drže kao neke taoce. Kao da postoji svrha našeg zatočeništva, ali nikako da razriješimo tu enigmu. Kao da imaju neku nakanu? Ali ništa nam ne govore, barem ne u vezi toga. Što se tiče drugih stvari itekako su pričljivi. Ne kriju ni svoja puna imena i to je na listi prva stvar koja me užasava jer da nas planiraju pustiti imena bi bila jedna velika misterija. Uredno su nam se predstavili već prvi dan.
Jan Moser. I braća Jakub i Pavel Bukowski.
Pogledam u prazan madrac odmah do mojeg na kojem upravo sjedim. Odveli su Rosie, ali je uvijek vrate. Kao i mene. Rukama se obgrlim oko koljena i njušim taj suhi miris praznine i beznađa dok si postavljam opet ista pitanja.... Postoji li interes da budem pronađena? Od strane policije? Od strane mog dečka? Moje majke koja se nikad ustvari nije iskazala kao majka pa sada taj propust svog života nadoknađuje? Ja se nadam da je tako jer mi ova malena, siva soba u kojoj sam zatočena počinje izazivati klaustrofobiju. Bez prozora. Bez živosti. Bezbojna... Rosie je s druge strane netko i nešto. Njezin tata skoro pa posjeduje pola Londona i to mi ulijeva nadu da neće stati dok je ne pronađe. Više vjerujem u njega kojeg ne poznajem nego u svoje bližnje. Ma koliko je to poremećeno!
Zažmirim. Plače mi se, no ne plačem jer nema više smisla. Jače stisnem koljena da mi zglobovi prstiju pobijele. Po zglobovima mi se poznaju i hematomi koji već polako nestaju, a ja se osjećam ukratko odvratno. Izvana i iznutra.
Oduvijek mi je bilo stalo do tuđeg mišljenja. Vjerojatno jer me majka uvjeravala da sam u svemu loša, tako da je dokazivanje drugima i želja da im se sviđam urođeno u meni. Ismijavaju li ljudi po društvenim mrežama moj nestanak? Zbog malene naušnice u nosu dali su si slobodu zaključiti da sam tamo neka narkomanka koja se predozirala u mračnoj ulici ili je otišla prodavati svoje tijelo za dozu cracka. Ili sam ja glavna osumnjičena za otmicu Rosie koja je princeza bez krune i svi je vole, ali s razlogom jer je zaista divna.
Stresem se na zvuk otključavanja vrata. Uposlim oči i periferno vidim njenu siluetu kako se vraća na madrac dok izravno zurim u njega. Pogled mu je crn i hladan, istaknut još tamnijim trepavicama. I on gleda u mene, što me navede da hitro pogledam u pod, a kosa mi poput štitnika prekrije dobar dio lica. Priđe mi i sklanja vlasi kose iza uha, potom prstima klizne pod moju bradu koju sam pognula radi njegove blizine ne bi li vratio moj pogled na svoj. Plitko udahnem, istovremeno zadrhtim. Prsti su mu ledeni dok palcem maltene pomazi moju donju usnu.
„Nemaš se razloga plašiti, draga Lena. S tobom imam posebne planove. Vjeruj." Kaže mi tim svojim dubokim, hrapavim glasom kao kroz obećanje, ali jezivo, koje mi osuši grlo i ubrza rad srca do valjda 150, dok letimice klizim s relacije njegovih crnih očiju do svijetlije kose koja šapuće neupareni kontrast. Šutim. Ne kažem mu ništa. On ode i zaključa za sobom ta metalna, teška vrata po kojima sam prvi dan šakama udarala poput manijaka.
Pavel Bukowski. Naš otmičar. Okrutan. Surov. Mračan. Ništa bolji nego ostala dvojica, ali da moram birati između ta tri zla, njega bih izdvojila kao jedinog koji u meni ne izaziva strah nego nešto drugo. Nedefinirano. Što još nisam odgonetnula i vjerojatno nikada neću jer si ne predviđam dugi životni vijek.
Možda sam bolesna i možda ludim, no kad on uđe u našu sobu počela sam mu se čak i radovati.
_____
Za početak da vam kažem kako ste mi nedostajali i vi i wattpad. S obzirom da sam dulje bila odsutna paše mi pisati nešto posve novo, priče koje sam vam dužna ćemo završavati kasnije... 🥰♥️
Ovo će biti jedna dark romansa. Iduće poglavlje idemo unazad pa će vam biti jasnije kako je Lena završila ovdje.
😘
