Lena
Nekoliko dana ranije...
Pojačam radio u nadi da će me oraspoložiti jer svira moja omiljena pjesma. Nastojim sve brige nakupljene tijekom ovog dana kroz nju zaboraviti, ali ide mi loše. Vrzma mi se po glavi toliko toga da se rađa i bol. Lijevom rukom umasiram sljepoočnicu, dok desnom čvrsto držim volan kojeg bih najradije otkinula koliko sam ljuta. Ma da ljuta! Razočarana. Prije bijesna! Majka se nije sjetila da me na današnji dan rodila, s Joshom sam se posvadila jutros i od tad mu je mobitel zagašen, šefica je umjesto mene po obećanom, unaprijedila svog najnovijeg ljubavnika, prijateljici je radi nevremena u SAD-u otkazan let pa propada i naš toliko dugo planirani izlazak večeras... Jedva se čekam uvući među svoje plahte i odjaviti dan koji ne može ispasti gore!
Zazvoni mi mobitel pa stišam pjesmu i javim se Anny.
„Kaži!" Zazvučim grubo čak i samoj sebi.
„Znala sam, ljuta si na mene!"
„Ahhh, ljuta sam na čitav ovaj dan, ali na tebe nisam. Ti si ustvari jedina s kojom se poigrala sudbina." Skrenem u ulicu koju nazivam prečicom, ali zapravo mi je udaljenost do doma ista ako ne i veća. Jedino što je mirnija, nema gužve i mogu uživati u nesmetanoj vožnji.
„Žao mi je što je tako ispalo. Zatrpani smo snijegom i svi letovi su otkazani do daljnjeg." Glas joj je pun isprike, oko nje je dosta bučno. „Jako sam se veselila, a sada sam baš tužna."
„Ajme, pa ne moraš mi se radi toga ispričavati, nisi ti kriva. Koliko ti to puta moram reći?"
„Na aerodromu je gužva. Ljudi ovdje čekaju, spavaju, kampiraju takoreći..." Udahne. „Ja imam samo četiri dana godišnjeg i bojim se da se stanje neće popraviti."
„Odi lijepo doma. Bit će još prilika."
„Mislila sam ostati i sačekati, tko zna."
„Radije iskoristi tih par dana godišnjeg za nešto lijepo." Čujem da na moje riječi s olakšanjem udahne jer joj se ne čeka. Ona mrzi ikoga ili išta čekati.
„Ali danas ti je rođendan. Je li ti se javio barem Josh? Ružno je da budeš sama."
„Zagašen mobitel i dalje." Kažem joj odsutno jer pokušavam razaznati što se dešava ispred kafića koji je godinama zatvoren. Mrak je, raspoznajem samo dvije siluete koje kao da se hrvaju. Instinktivno usporim i zagasim svijetla.
„Zaslužuješ bolje od njega, Lena!"
„Nisam ni ja bajna."
„Alo! Lik te pokrao, znači od danas više nije samo alkoholičar nego i lopov." Ali me majka očito uvjerila da je i takav za mene predobar.
„Mogu li te nazvati kada dođem doma?" Zaškiljim prema onom kafiću. Da je riječ o dva muškarca ne bih se toliko obazirala, no kada autom priđem bliže shvatim da je riječ o ženi koja se opire krupnom, proćelavom muškarcu. Svađaju se? Tuku? Pokušava joj uzeti torbicu? Ne vidim jasno jer je mrak, ali ne mogu samo tako otići odavde bez da joj pomognem zar ne? Dan mi je ionako kaotičan, dečko me opljačkao, kao da nemam majku, možda mi se smiješi otkaz, jedina prijateljica koju imam živi na drugom kontinentu... meni nitko nije pomogao pa čak ni jebena sudbina, ja mogu ovoj ženi i s razlogom sam valjda baš tu gdje jesam, a takvi poput njega kladim se pobjegnu čim se pojavi treća osoba i naravno prijetnja policijom!
„Možeš. Pričat ćemo čitavu noć na telefon da mi nisi sama."
„Unaprijed se radujem. I ne brini, nisam ljuta na tebe. Čujemo se, Anny." Odložim mobitel i bez da dvaput promislim nabrušeno izađem iz auta.
