Lena
Hodnik kojim hodamo djeluje montažno i improvizirano kao soba. Koliko god je moja želja da lupnem po zidu velika, ne bih li doduše provjerila je li također šupalj i tanak, oduprem se tom impulsu i nastojim biti čim bolja da izbjegnem bilo kakav fizički kontakt ili sukob s Pavelom. Jer pod rukavom mi pleše nož, a u grlu stoji knedla. Moram biti lukava, ponavljam si opetovano da mi je jedini saveznik vrijeme i da ne naglim već polako smislim svoj plan za bijeg jer odbijam ovdje trunuti. Nadam se da on taj svoj džepni nož ne gleda kao hladno oružje nego samo kao rekvizit koji ima rutinu nositi sa sobom i da neće tako brzo shvatiti kako mu je isti magično nestao, a kada to jednom shvati ja ću ga negdje pametno sakriti u sobi. Moram naučiti kako dišu i pratiti naredne dane u koje vrijeme nam dolaze jer vjerujem da svi oni imaju život i posao van ovog horora. Moja brzopletost i naglost pate jer nisam istrenirana da budem strpljiva, ali čovjek se uči dok je živ.
Uočim vrata, konačno prava i drvena. Nagađajući da je to kupaona, prstima potjeram nož dublje pod rukav i osvrnem se prema njemu koji gurne ključ u bravu i okrene ga točno sedam puta. Znam jer brojim, pretpostavljam da tako gasim svoju nervozu. Kada izvadi ključ iz brave pogledi nam se povežu i čelični izraz na njegovom licu još jednom utjera strah u moje kosti jer možda me ranije poštedio, upozorio na goreg od sebe i brižno obranio rukama kada sam se okliznula, ali nije me uvjerio u to da je human, jer ovaj muškarac je u najkraćim crtama zao i to zlo mu je ispisano po faci i po njegovim djelima. Ovdje sam greškom. Nisam im potrebna ni od koristi. On je svjestan da nemam svrhu. Čak me i čudi jer me ovdje drže, zato samoj sebi poput mantre ponavljam da ga ne izazivam.
„Poslije tebe." Otvori vrata širom i sačeka da uđem prva, a praznina koja me unutra dočeka toliko je žalosna da mi se plače. Čučavac. Jebeni čučavac umjesto WC školjke. Oronuo i pun kamenca. Umivaonik je praktički izbijen iz zida i pored njega se sramoti malena tuš kabina sa zastorom koji se vuče po prljavim pločicama na podu. Prozora naravno nema kao ni u sobi, stoga me dočeka i vlažan, zaparen zrak koji je ostavila za sobom Rosie. Pogledam u Pavela i progutam slinu jer njegov pogled već je usađen na meni, dok formiram i smišljam riječi kako ga na pristojan i brz način izbaciti van. Brada mu trzne, oči kao da mu žderu svaki moj detalj, pa čak i malo zrno znoja koje mi klizi niz ključnu kost. Očima promotrim njegove usne taman kada odluči napuknuti tišinu: „Neobično si tiha."
„Samo se divim ovom prostoru." Kažem smireno i ironično, ali bez zajedljivosti koja mi nadražuje grlo jer želi oslobođenje.
„Očekivala si luksuznije mjesto?" Provocira me mirnoća u njegovom glasu i jer se trudi voditi normalan razgovor, a ovdje ništa nije normalno. On nije normalan.
„Nisam imala nikakva očekivanja." Pratim mu ruke koje križa na prsima. Bijeli materijal košulje zašušti u tišini koja nastupi naglo i traje neko vrijeme. Imam osjećaj da mu je glava puna pitanja i da se kotačići u njoj neumorno vrte. Još jednom prstima opipam nož koji teži ovaj čas tonu.
„Jesi li dobro?" Ton mu je mekši dok me pita to suludo pitanje. Izgledam usrano, jadno, smrdim i trudim se ne grčiti pred njim radi mjehura koji je podno eksplozije, a on se usudi mene pitati jesam li dobro? Preformulira svoje pitanje gotovo odmah: „Jesi li bolje? Prije par minuta si se skoro onesvijestila."
„Kao da ti je stalo." Slegnem ramenima nonšalantno. Namršti se i podmuklo mi priđe, da mi pogled prvo siđe na naše cipele čiji se vršci dotiču.
„Stalo mi je." Uložim trud da mu se ne nasmijem u facu nakon što ga opet pogledam, u zamjenu zurim u njega blijedo. „Stalo mi je do tebe kao što je i do svakog ljudskog bića i poštujem te pogotovo kao ženu. Vjerojatno imaš najgore mišljenje o meni, ali misliš da bi bila i dalje živa da sam ja baš tako loš?"
