Lena
Uvjerena sam da mi duh napusti tijelo nakon što se naglo trznem iz sna i u mraku vidim njega zavaljenog u stolici gurnutoj skroz do zida. Sjena mu je groteskna, rađa strah u meni. Oči mu bliješte dok me nepomično gleda, a na usnama mu već visi red provokacija koje nadražuje duhanom. Podignem se u sjedeću pozu i sklupčano rukama obgrlim svoja koljena. Po prirodi sam lajava, ali samo jedan pogled na Jacuba meni je osobna naredba da držim jezik za zubima.
„Vas dvije kao da ste na godišnjem odmoru. Nahranimo vas, madraci su novi i čisti, u sobi je ugodna temperatura i san vam je spokojan. Više sam najebao ja radi kiše koja vani lije i svoje obaveze da vam dođem i obavim posao!" Iz usta mu paluca magla dima dok me gleda izazivački. Gledam i ja njega! Uviđam da mu je kosa mokra, očito ne laže da vani kiši. Prstima prelazi kroz nju i zaliže je jače na iza. Kako je moguće da se Pavel i on toliko razlikuju, a ustvari su identični? Pavelovu bol osjećam, sinoć sam ga čak i žalila, suosjećala s njim koji mi se otvorio jer imam dojam da se rijetko kada nekome izjada. Možda ludim, ali duboko vjerujem da sam pored njega sigurna i da nije kadar čak ni da me odgurne. Brine o meni, nagovara me da jedem. Maskom nadmenosti krije da je čovjek od krvi i mesa s velikim ranjenim srcem, a Jacub... on je sposoban ubiti i to je činjenica. Jer on svoj gubitak i bol prikazuje beskrupulozno. „Tu moramo nešto promijeniti jer naravno da niste na jebenom odmoru i ovo nije u redu!"
„O kakvom poslu je riječ?" Pogledam u Rosie koja je jednako budna i usudi ga se pitati. Obje se naravno nadamo da noćas neće biti degutantan kao onaj dan. Bljeskovi sjećanja i dalje me progone. Pištolj pod mojom bradom. Na mojem obrazu. Na mojem čelu. Naredba da se nas dvije ljubimo. Njegov smijeh u pozadini kao ljuti začin povrh svega. Ja odvratnijeg muškarca u životu nisam vidjela. Odbaci opušak na pod i zgazi ga.
„Pitaš me o kakvom poslu je riječ? E pa vrijeme je da se javiš tatici! Hajde, na noge!" Ne testira njenu poslušnost nego je preduhitri i ustane se prije nje, pa je zgrabi za kosu i povuče s tog madraca. Rose se zatetura i tiho zajeca, prekrivši usne dlanom, svjesna kao i ja da se s njim ne valja svađati ili ga moliti za milost, te da je jedini recept za ostati živ biti tih i poslušan. Jacub sada gleda u mene koja sam također ustajanjem refleksno reagirala na njegov način i mahom mi ukaže na vrata. „I ti ideš s nama? U pravu si, ma bit će zabavnije u troje."
Hodamo hodnikom ispred njega kao da idemo na pogubljenje jer mu je u ruci naravno pištolj uperen u naša leđa. Uspinjući se po meni dosad nepoznatim stepenicama u konačnici si potvrđujem da je ovo zaista tunel. Kiša koja vani pljušti udara glasno po cijevima. Pitam se kuda nas vodi, a strah vidim i na licu od Rosie. Nakon što se popnemo na sam vrh primim je za ruku i uzvrati mi stiskom.
„Zašto ne može oca nazvati iz sobe?" Konačno i ja progovorim.
„Jer tunel hvata loš signal. Veza mora biti čista." Odgovor mu je sažet. Pogura se ispred nas i tijelom odgurne Rosie da ona umalo padne s vrha stuba. U zadnji čas je uhvatim za ruku. Odvratan je, tipičan mrzitelj žena. „Maknite mi se s puta!"
„Jesi dobro?" Pitam je.
„Što će biti s nama, Lena?" Oči su joj pune suza, lice podbuhlo od napora da ne zaplače. Jako ju je strah. I mene je, doduše, ali ja nikada nisam voljela javnosti pokazivati svoje osjećaje.
Gledam ga kako otključava ta teška, metalna vrata. Vani je mrak, večer je ili možda čak noć.
„Pas koji laje ne grize." Nastojim je utješiti, mada svjesna da pričam gluposti jer ovaj ovdje sposoban je na svašta.
„Tišina! Van!" Naredi nam kroz dreku i naravno da mu se pokorimo. Nakon što bosom nogom stanem na leden beton suludo mi oko nosa zamiriše sloboda jer joj zadnjih nekoliko dana nisam bila bliže. Ne smeta mi snažan vjetar ni kiša koja cijedi po meni i kvasi mi lice, svakako je lijepa zamjena za suze koje me posjećuju svaku večer prije nego zaspem. Jacub mi kvari doživljaj i odgurne me uz naredbu da se pokrenem i hodam. Pogledam u Rosie, neobično tihu, koja korača pored mene i drhti. Hladno joj je, oči su joj pune suze koje se miješaju s kišom i zajedno kotrljaju licem. Prepustila se i neka je. U situaciji kakvoj jesmo suze su nam uistinu najbolja utjeha.
