Pavel
„Drago mi je da smo konačno nasamo nas dvoje. Ovu temu nije mi ugodno iznositi pred njom." Rosie započne pričati čim zaključam vrata od sobe u kojoj ostavljam Lenu. Pogledam u nju i tišinom je blagoslovim da nastavi jer me ustvari zanima na što aludira. „Koliko su bili realni naši razgovori, Pavel?"
„Rosie, nije mi normalno da u svoj toj zbrci ti baš ovom pitanju daješ prioritet!" Koraci su mi brzi, a ona pored mene trčkara čekajući da joj odgovorim. A što da joj kažem? Pretpostavljam da će je istina povrijediti jer me ova mala usprkos situaciji i dalje gleda zaljubljeno. Do kad?
„Vjerojatno nisam normalna." Otpuhne tihi smijeh. „Imam ja još pitanja, kao na primjer kuda me sada vodiš, samo bih voljela da prvo znam odgovor na ovo."
„Oteta si, nisi vidjela sunce tri dana, ne znaš koji je moj cilj, koji su moji planovi i što planiram s tobom na kraju svega. To su pitanja koja te trebaju brinuti, a ne naš odnos..."
Prima me za nadlakticu i uputi mi pogled tužnog psića. „Mene zanima naš odnos. Jesi li bio iskren kada si mi pisao o svojim uspomenama? Ili kada si rekao da su ti Prijatelji najdraža serija? Lazanje omiljeno jelo? Mačke draže od psa? Je li išta bilo realno? Jer teško mi je povjerovati da je apsolutno sve bila laž!"
„Ne, Rosie, niti jedan naš razgovor nije bio realan jer se nisi dopisivala isključivo sa mnom nego i s Jakubom i Janom! Svo troje... imamo život i posao izvan ovog plana i bilo je nemoguće da ijedan od nas izdvoji čitav dan da tipka s tobom gluposti! Jasno?" Naglasim grubo, i nakon što je skinem sa sebe rukom je usmjerim prema stubištu. Tunel koji se prostire ispod moje kuće podosta je velik prostor zaklonjen od javnosti. Došao je s imanjem i uklopio se u moj plan perfektno. Otključam još jedna vrata i gledajući je u oči napomenem strože: „Unaprijed da te upozorim kako izlaza odavde nema i ako ne budeš poslušna sve van ovog tunela opasnost je za tvoju egzistenciju! Jesam li ti jasan?"
„Ne razumijem? Kuda me vodiš?" Ona razigranost u njoj nakon mojih riječi naglo izumre. „Ne mogu vjerovati da sam se dopisivala s Jakubom... i Janom. Ono na video pozivu si bio ti ili Jakub?"
„Pusti sad tu temu. Mi moramo razgovarati o nečem ozbiljnijem i pretpostavljam da će ti biti ugodnije ovdje nego dolje u sobi." Snimam njenu reakciju dok promatra bazen u kojeg tuče sunce i predivno zelenilo koje okružuje imanje. Naravno da zamjećuje i zaštitare koji joj svojom pojavom još jednom naglašavaju da izlaza odavde nema. Povedem je do terase gdje je na stolu već servirana kava. „Sjedni, molim te."
„O čemu je riječ?" Izraz lica joj je oronuo, a bila je tako rumena pred par minuta.
„Neke stvari bit će ti teško probavljive!" Upozorim.
„Ne možeš to znati jer ti i ja se ne poznamo ustvari, zar ne? Ili ste svo troje bili u dosluhu i međusobno jedan drugome prepričavali što budala s druge strane priča? Izrugivali me? Ismijavali?" Jebote što je naporna, ponaša se kao da joj je bitan samo taj naš izmišljen odnos, a ostale stvari je ne diraju nimalo. Znao sam da je blesava, ali ne u kojoj mjeri.
„Želiš li radije čaj?" Ne mogu reći da sam radi nje nervozan jer dok pričam s njom sve mi je ravno, ali postoji mali djelić u meni koji ova žena iritira.
„Kava je u redu. Više mi smeta zaštitar koji bulji u nas!" Pogledam u njega i dajem mu mot da ode. Rosie stavlja šećera u kavu i poigrava se sa žlicom. „U redu, objasni mi zašto sam ovdje? Na ideju o otkupnini više ni ja ne vjerujem."
„Ovdje si zbog svog oca i nepravde koja je urađena mojoj obitelji." Gleda me blijedo, a u meni je poriv da istresam iz sebe sve jer mi težina istine guši egzistenciju i tako dugo ovo traje da jedva čekam finalni obračun. Svejedno to ne činim jer nije dio plana. Idemo postepeno. Ovo je procedura osmišljena da se razvija korak po korak.
