Lena
„Hvala dragome Bogu na tome jer si živa. Uopće ne dišeš dok spavaš." Čujem glas negdje u pozadini. Kao da svira u dalekom tunelu i djeluje poput dosadnog alarma koji ometa moj tako divan san iz kojeg se ne želim probuditi. Udahnem nevoljko i utonem glavom dublje u jastuk.
„Čuješ li me? Dobro si?" Lagano zarežim na novi nalet te iritantne smetnje koja me budi. Koliko mi se samo spava! Kapci su mi teški da ih ne uspijevam otvoriti, doduše nema razloga da ih otvorim jer je vikend. Danas ću ostati spavati do podne ako mi se prohtje. Krevet je tako mekan, a ja fino ušuškana u njega osjećam se nikad bolje, poput princeze. Od ugode zastenjem. Milina.
„Daj, probudi se! Sigurno znaš što se desilo i moraš mi objasniti sve. Gdje smo? Čija je ova soba? Trgni se!" Opet onaj glas iz tunela, sada ga čujem jasnije i čišće. Galami na mene. Trepnem nekoliko puta da se priviknem na tu prigušenu svjetlost koja prostoriju časti kroz samo jednu prostu sijalicu, a okrenuvši glavu bočno vidim plavu djevojku, sive kože i dubokih podočnjaka kako sva zgrčena sjedi na golom madracu. Njen lik mi je pomalo mutan. San ili java? Što se dešava? Ni dalje mi ništa nije jasno.
„Reci nešto, zaboga! Poznaješ lika koji nas je oteo? Znamo li se? Odnekud si mi poznata! Gdje smo? Jako se bojim, tako me strah..." Glas joj puca, a grlo treperi od naleta suza koje se kotrljaju njenim obrazima. Ponovno trepnem i maknem pogled s nje, treba mi koji čas da dođem sebi i da pohvatam sva ta njena silna pitanja i tirade. Odmjerim prostor oko sebe. Zid je prefarban u blijedo plavu boju, a ne toplu ljubičastu kao kod mene doma. Pohaban je, sav zamazan i oronuo. Ni dalje mi ništa nije jasno jer se osjećam opijeno, omamljeno nečim jakim, kao najgori mamurluk ikada. Krevet nije nimalo mekan i osjetim svaku oprugu. Ležim na golom madracu bez prekrivača i na tu realizaciju postane mi hladno. Svaka kost me boli, dok tijelo krene drhtati jer je očito prije pameti pohvatalo što se dešava. Zrak smrdi na vlagu i plijesan. Srce mi započne udarati glasno i otkucaje surovo čujem kroz glavobolju koja ranjava i sam mozak koji poput tijela konačno postane svjestan svega. Djevojka do mene se ne gasi, ali više je ne čujem jer osjećam da su mi se noge odsjekle. Da mi je tlak pao. Trnci mi šeću čak i po samim usnama.
Podignem se hrabro na koljena jer uložim i ono malo snage u sebi. Ne, ja ne vidim prozor. Ne vidim zastor na njima. Ne vidim izlaz odavde nego samo metalne ploče po zidovima koje vjerujem zapečaćuju izlaz... Zabezeknuto zurim oko sebe u potrazi za izlazom jer on mora postojati i disanje mi ubrzava. Pogledam opet u nju koja galami na mene i saziva me. Ne, ja nisam u svojem krevetu! I ne, ta histerična cura nije san nego Rosie. Kroz paniku zamislim umasirati bolno čelo i potiljak, ali ruke su mi vezane tvrdim užetom koje sačinjava čvrsti čvor. Uočavam da je i ona vezana. Krenem se ustati jer sam blesava i naivna, a to isto uže me naravno vrati nazad jer je pričvršćeno za šipku na zidu.
Mračna ulica. Napadnuta djevojka. Dvojica muškarca. I ja. Kako je on rekao, na krivom mjestu u krivo vrijeme.
Konačno mi se sve vraća.
„Nemam blage veze gdje smo." Odgovorim joj. Panika mi je osušila grlo pa se zakašljem. Njene zamućene oči od suza znatiželjno čekaju da nastavim jer se očito nada da znam više od nje. Valjda vjeruje da sam snažnija, pametnija i snalažljivija te mi vjeruje da ću je valjda izbaviti odavde. „Vraćala sam se s posla i vidjela tebe kako se s njim natežeš. Htjela sam ti pomoći, ali protiv dvojice nisam imala šanse."
„Bila su dvojica? Mene je zaskočio jedan. Deblji i stariji sa sjedim brčinama. Što planiraju s nama?" Opipava si tijelo očima kao da provjerava da je u jednom komadu i dalje, i da joj valjda nisu povađeni organi. Obje smo ustvari i dalje omamljene i usporene. Interesira me koliko dugo sam bila u nesvijesti?
„Je li ti nešto rekao kada te zaskočio?" Pitam je. „Nije ti dao neko objašnjenje ili prijetio? Koliko sam ih shvatila ti si oteta s razlogom. Što si uopće radila tamo tako kasno?"
