Lena
Divim se Rosie koja je par minuta nakon što su napustili sobu uspjela odspavati i još uvijek spava, u potpunosti uvjerena da je ovdje radi otkupnine koju će njezin otac hvala Bogu iskeširati. Nisam joj htjela rušiti snove svojim zaključkom da puštena neće biti nikada, barem ne njihovom dobrom voljom, jer otmičari nemaju običaj pokazivati svoja lica i fino se predstaviti kao nama ova dvojica. Usput najavljujući trećeg. Jako je naivna i razmišlja plitko. Dajem ruku u vatru da je njihov plan gadan. Genijalan. I tko zna koliko dugo unaprijed isplaniran... Kladim se da postoji nacrt za isti. Moguće da i je novac njihova vizija, osim što je ova igra puno složenija od obične otmice. A ja? Ja sam ukratko novi igrač kojeg pretpostavljam još uvijek ne znaju na koju poziciju smjestit.
Glave naslonjene na zid osjetim vibraciju kada se metalna vrata ponovno otvore. Zid je dakle tanak. Prvo mi pada na pamet da je ova soba samo jedna montažna improvizacija. Nismo u podrumu ili kakvom bunkeru, u to sam uvjerena. Ali što se nalazi s druge strane? Grad? Šuma? Kilometarski tunel... Netko tko je prijavio moj nestanak?
Čujem korake kako ulaze u sobu...
„Jesi li se smirila?" U čitavoj ovoj kalvariji uspijeva mi ideja da na lice navučem ironičan osmijeh, dok gledam u tog crnookog gada svijetle kose koji obgrljen stavom gospodina ušeće u ovu 'štalu' i usudi se postaviti tako glupo pitanje. On ne mora znati da umirem od straha, ili da mi srce ovaj čas udara tako brzim ritmom.
„Dapače." Klimnem. „Mislim da sam konačno spremna da me odvežeš."
Suženih vjeđa odmjeri uže oko mojih zapešća, najzad moje lice i osmijeh kojeg njegujem da opstane. „Nisam ni imao u planu da ikog vežem, ali ipak, ni ti nisi bila planirana. Planovi se mijenjaju."
„Smišljaš način kako da budem korisna?" Bacam sve karte na stol, a on me gleda znatiželjno i s dozom povjerenja, u kontekstu da se nada kako ću mu ja možda dati neku dobru ideju. „A ako ne pronađeš način, ubit ćeš me jer kao što si rekao nisam planirana, višak sam. Nisam dio vašeg plana i nacrta. Pored svega toga, nitko me ne traži ni dalje? Moje ubojstvo prolazi neprimjetno kao kad zgaziš mrava."
„U pravu si. Za sad nisam smislio gdje da te smjestim i kako da budeš svrsishodna, ali oduvijek sam obožavao rješavati zadatke."
„Ja sam tebi zadatak, dakle?"
„Prije si paradoks. Djeluješ na mene snažno, nagovaraš me da razmišljam. Dan i noć. Da ne stanem dok ne pronađem rješenje." Disanje mi ubrza radi načina na koji mi priča i kako se općenito on izražava, ali ni dalje mu ne pokazujem da me njegov pristup plaši. Osmijeh na mojem licu je postojan. Tanka je linija između genijalnosti i ukratko serijskog ubojice, a ovaj u meni budi tako podvojeno mišljenje.
Složi facu na način kao da se smjesta pokaje jer je toliko pričljiv pa mi intuicija kaže da će se sada povući, ali naprotiv, kod takvih kao što je on očito nema povlačenja. Takvi poput njega su nepredvidivi. Umalo doživim infarkt kada sav ovako ulickan i samome sebi kladim se bitan, komotno sjedne na moj madrac i nastavi sa mnom pričati.
„Zanima te je li prijavljen tvoj nestanak?" Njegovo pitanje je izravno, a odgovor me povrijedi i prije nego što ga izgovori jer mu piše u očima. Usne mu formiraju zločesti osmijeh, kao onaj od ranije. identičan. „I dalje sumnjam da si stvarna. Kolika je vjerojatnost da nikome ne fališ? Ni majci? Ni dečku? Prijateljima? Kolege s posla i sam šef se ne pitaju gdje je ona mala brineta koja čitav dan očito ni s kim ne komunicira jer je asocijalna? Nikome ne fali čudak. U tome leži istina."
„Koji si ti gad!"
„Lijepo. Sada kada sam izbrisao taj osmijeh s tvog lica koji me nervira, konačno možemo priječi na ozbiljnije teme. Jer ako nešto ne volim i ne cijenim, to su ljudi koji mi se smiju u facu!"
